Labrinto della Mason, najveći lavirint na svijetu napravljen od bambusa, za mnoge posjetioce predstavlja živu umjetnost na otvorenom. Nalazi se u Italiji, u blizini Parme i prostire na gotovo 20 hektara.

Na parceli koja čini lavirint rastu različite vrste bambusa, što ga čini jedinstvenim u poređenju sa drugim lavirintima od živih ograda. Napravljen je po zamisli Franka Maria Ričija – izdavača, bibliofila i kolekcionara umjetničkih djela davne 1980. godine.

U samom lavirintu nalazi se više od 20 vrsta bambusa koji zajedno rastu kako bi stvorili visoke zidove koji čine njegov zvezdasti oblik. Riči je odlučio da lavirint bude u obliku osmokrake zvijezde, jer su tako pravljeni gradovi-tvrđave. Takođe, lavirint predstavlja odavanje počasti bambusima koji u stvaraju zen atmosferu i grade u isto vrijeme i snažnu i savitljivu strukturu.

Labrinto della Mason napravljen je u tradicionalnom rimskom stilu, ali sadrži neke od Ričijevih zaštitnih znakova, poput neočekivanih ćorsokaka i raskrsnica koje samo izgledaju kao da vode do izlaza, ali zapravo zbunjuju posjetioce. Neke uličice izgrađene u lavirintu su zapravo slijepe ulice, pa da oni koji njima hodaju ne znaju na šta će naići – bilo da je to zid ili raskrsnica koja vodi u više smjerova.

Pored toga, u unutrašnjosti lavirinta smješteno je ukupno 3.000 kvadratnih metara tunela, što znači da postoji puno ruta kojima se može hodati, ali to, naravno, ne znači da je svaka od njih ona prava koja vodi ka izlazu.

Bambus koji se koristi u lavirintu ima potencijal da naraste do pet metara, čineći da ovaj lavirint izgleda više kao katedrala slična lavirintu nego kao stvarni lavirint. Pored toga, sam bambus je predivan za životnu sredinu jer ne sadrži štetočine i bolesti i čini čuda kada je u pitanju apsorpcija ugljen-dioksida iz atmosfere.

Sa oko 25 različitih vrsta biljaka bambusa, odnosno 125.000 stabala ove biljke koje čine lavirint, lako je shvatiti zašto je ovo tako primamljivo mjesto kako za ljubitelje botanike, tako i za one koji obožavaju da prolaze kroz lavirinte. Mnoge vrste bambusa potiču iz Francuske.

Riči je poznati kolekcionar umetnina, ali je takođe objavio sopstvenu knjigu pod nazivom “Lavirinti: Umjetnost lavirinta”. U predgovoru ove knjige, koji je napisao Umberto Eko, kaže:

“Ako slika lavirinta ima vjekovnu istoriju, to znači da su ljudi desetinama hiljada godina bili fascinirani nečim mističnim i izazovnim. Postoje mnoge životne situacije u koje je lako ući, ali teško izaći; samo nam se na prvi pogled čini da je teško razmišljati o situacijama u koje je teško ući, ali lako izaći.”

A kad smo kod ulaska i izlaska iz ovog najvećeg živog lavirinta na svetu – retko da neko ko uđe u njega uspe brzo da izađe. Jer, navigacija bambusom se prilično razlikuje od navigacije u lavirintima od žive ograde. Naime, visina bambusa ograničava sunčevu svJetlost koja dodatno dezorijentiše posJetioce, sprJečavajući ih da se sJete da li su već prešli jednu lokaciju. Tako su posJetioci prinuđeni da dobro razmisle o stazama kojima su ranije prošli. U lavirintu su takođe smJeštene galerije, restorani i piramidalna kapela.(Naj portal)