Sokolačka utvrda, smještena na lijevoj obali rijeke Une oko tri kilometra uzvodno od grada Bihaća, na strmoj krečnjačkoj hridi, odakle se pruža prelijep pogled na živopisni krajolik s jedne strane, a s druge strane pogled seže na dio bihaćke doline i grada Bihaća, predstavlja ostatke srednjovjekovne i osmanske utvrde. O njoj postoje i brojne legende.

U neka drevna vremena bogati Dobriša imao je tri kćerke – Biku, Soku i Vranu, a u njihovoj igri na obalama Une, odrastanju i životu legenda je isprepredala cijelu jednu historiju o postanku ovog dijela naše države.

Dobriša je bio čestit čovjek, narod ga je cijenio i volio. Kada su mu kćeri odrasle i stasale za udaju, Dobriša je umro, a njegove kćeri u čast ocu odlučiše na svome imanju podignuti tri gradića.

Obzirom da su imale veliki posjed u Pounju, a stanovale u Dubrovniku, nekadašnjem gradu na desnoj obali Une, imale su poteškoća da očuvaju svoje imanje jer ih je napadao i imanje pokušavao oteti jedan nasilnik, negativac, kakvih ima u svakoj bajci, pa i ovoj krajiškoj.

Ipak, uspjele su ga savladati i nastaviti da u miru grade tri grada kako su isprva i naumile. Dalje legenda kaže da je Bika odabrala mjesto na lijevoj obali Une i tu podigla grad koji je po njoj dobio naziv Bikće, iz kojeg je kasnije nastalo Bišće, da bi na kraju grad dobio ime koje i danas nosi – Bihać.

Soka je odabrala istočnu stranu i na visokom brdu prepunom stijena izgradila grad koji je po njoj dobi ime Sokolac. Najmlađa sestra Vrana je nadomak današnjeg naselja Ćukovi sagradila gradić koji je po njoj dobio ime Vrnograč.

Od Bike, Soke i Vrane prošlo je mnogo stoljeća, ispričalo se još više priča i legendi, ali miris tog vremena i danas osjetite kad u majska predvečerja friško asfaltiranim putem probate savladati strmi uspon prema Sokolačkom starom gradu. Hladni povjetarci s Une koji vas oznojene packaju po vratu kao da donose kikot djevojačke igre ili zvuke mačeva iz borbi sa zlikovcima.

Kad se već dobro umorni uspenjete na sam vrh vidjećete da je grad lijepo obnovljen. On je u obliku trougla i predstavlja ostake srednjovjekovne i osmanske utvrde. Na ulazu je u grad trospratna kapi kula s mašikulama na vrhu. Gradski obor dosta je prostran, s najvećom dužinom od 175 i širinom od 120 metara.

Na najvišoj tački u oboru smještena je glavna kula, koju s četiri strane opasava mali unutrašnji obor, nepravilna četvrtasta oblika. U posljednjim iskopavanjima unutar ovog obora pronađena je i cisterna. promjer Glavne kule iznosi 10, a visina 16 metara.

Prvi spomen grada vezuje se za 1380. godinu, a najstarija povelja u kojoj se Sokolac spominje kao kraljevski grad potiče iz 1395. godine. Dugo vremena bio je izložen borbama za kraljevsko prijestolje i bosansku krunu između kraljeva Sigismunda Luksemburškog i Ladislava Napuljskog. Nakon toga kraljevi su često ustupali grad plemićima, ali i odkupljivali od njih. Kao najznačajniji zapovjednik grada istakao se bihaćki kapetan Petar Keglević. Zbog značaja Sokoca za odbranu Bihaća, on je po nalogu kralja Ferdinanda dobio grad od ovlaštenih gospodara.

Osmanska vojska zauzela je tvrđavu 1592. godine. Za period osmanske vlasti nema puno podataka. Bio je u Bihaćkom sandžaku do 1711, a kasnije u sastavu Bihaćke kapetanije. Tada je gradom upravljao ćehaja.

Sokalački stari grad obnavljan je više puta, a posljednji projekti dodali su mu i prateću infrastrukturu, učinili ga lakše dostupnim te ga opasali stazama za šetnje, planinarenje ili vožnje biciklom. (Naj portal)

PROČITAJTE I OVO:

Neobičan dar žednima u Africi: CAZINJANIN SAGRADIO BUNAR U PUSTINJI