1875. putovao je BiH pisac Šarl Irijart (Charles Yriarte) koji je tada, u vrijeme ustanka, objavio i knjigu na francuskom jeziku. Na jednom mjestu u toj knjizi Irijart je zapisao:
“Rezultat sadašnjeg sistema fatalno je jasan. Pravoslavna djeca pod utjecajem igumana, katolička pod utjecajem franjevačkih svećenika, a muslimanska pod utjecajem hodže, idu u školu i uče kako da se međusobno mrze…”
Ljubuški kraj može se ponositi svojom 1906. godinom (veliki štrajk i pobuna), svojim razvijenim naprednim pokretom i učešćem u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji – 1400 boraca u partizanskim jedinicama, tri narodna heroja: Jure Galić Veliki, Marijan Primorac i Enes Orman.

Nije se gledalo ko je Srbin, ko Musliman a ko Hrvat, zajedno su se borili protiv fašizma, za ideju bratstva i jedinstva, bolji život u sreći i miru. O tome je pisao Mahmud Konjhodžić u Kronici o ljubuškom kraju.

U albumu kojeg je objavio “Tačno net”, su napisali:
“Mislili smo da je Ljubuški oslobođen od fašista 29. oktobra 1944. godine. Ali nije. Poslije zadnjeg rata stanje je isto kao kad je Irijart ovuda prolazio. Danas se oni ponose time”.
A kako je bilo poslije velikog potresa, u januaru 1962. godine kad je Tito posjetio Ljubuški – pogledajte u galeriji.

O neuspjelim pokušajima atentata od strane nekoliko Ljubušaka i poluvjekovnoj zatomljenoj mržnji nećemo govoriti. Pogledajte samo lica ljudi oko njega. Možda se sjetite ili zastidite nekog. (Naj portal)