Iako danas u Miljacki nema ribe kao što je nekada bilo, stare Sarajlije ne odustaju od pecanja. Njih ćete svakodnevno, i po kiši i po suncu, vidjeti sa štapovima na potezu oko Bentbaše, kako čekaju da “zagrize.

U vremenima Faruka Pekara i Hamida Canajasa Brke, sarajevskih majstora s mrežama koji su imali svoju bazu kod prvog mosta preko puta Vijećnice, bilo je gage, pliske, pokoja sapača, a rijetko i klijenčić.

Danas, iako nema puno ribe, sarajevski zaljubljenici u ribolov, dolaze, druže se, zabavljaju, razgovaraju o trenucima sreće, tuge…., šale na vlastiti, ali i na račun kolega. Sunce ih prži, radoznali šetači okupljaju se oko zidova nad rijekom, ali to oni kao da ne primjećuju, zaneseno bacaju, vade mrežu pa opet bacaju…

Mevludin Kukulja je zadužen za dobru atmosferu. Prije nekoliko godina je “upecao” na ovaj hodibi i od tada je redovno ne Bentbaši.

Svakodnevno su svjedoci komičnih situacija. Desi se da neko upeca kesu sa smećem, kalošu, ili čak vodenu zmiju. Jedan od kolega šeretski dobacuje ribaru:

“Metni je u džep”!

U takvim slučajevima zmiju vrate u Miljacku, a kada “upecaju” otpad onda to bacaju u kontejner.

Svi ribari se žale na branu. Od kada je ona postavljena riblji fond je prepolovljen. Uz to, voda iz brane se rijetko pušta, a to nije dobro za Sarajevo.

“Brana bi se trebala jednom sedmično puštati kako bi se čistilo korito, ali to se ne radi. Zato imamo neugodne mirise u donjem dijelu Sarajeva – kaže Asim Aslanović.

Sarajevskim ribarima nikada puna mreža nije mnogo, zapravo nije značila ništa. Najvrijednije je druženje. Kažu i ono što upecaju, u 90 posto slučajeva vrate u Miljacku. Važno je na Benbaši učrstiti štapove kamenicama, zasjesti pored njih, razmotazi krpe u kojima je meza i čekajti da sunce počne zalaziti… A onda će izvaditi svoju rakiju što se hladi u plićaku. I… rahatluku nigdje kraja nema! (Naj portal)