Ako bismo o svetom mjestu, pitali stare duhovne učenjake ili sufije, oni bi nam rekli da “sveto mjesto ne određuju ljudi, nego Bog i da se samo kao takvo pokazuje ljudima”. Prirodno-graditeljska cjelina Tekija i musafirhana sa turbetom na vrelu Bune u Blagaju kod Mostara, tako predstavlja izuzetno vrijedan objekat islamske arhitekture u Bosni i Hercegovini. Osim vrijedne arhitekture, ovo mjesto je posebno i po svojoj duhovnoj i historijskoj vrijednosti.
Kako se to navodi u Odluci o proglašenju Tekije u Blagaju kod Mostara, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, u našoj zemlji je bilo više derviških redova, a u to vrijeme nije bilo nijednog većeg mjesta da nije imalo bar jednu tekiju. Često su to bile stambene kuće šejha koji je bio derviški starješina, a pravljene su i kao zasebne građevine.
U 10. vijeku Blagaj je imao veliku ulogu u razvoju Huma ili Zahumlja. Na njegov razvoj i značaj umnogome je utjecala blizina važne saobraćajnice koja je dolinom Neretve povezivala Jadransko more sa bosanskim zaleđem.
Kontinuitet razvoja grada Blagaja kod Mostara ne prekida se ni u osmanskom periodu. On ponovno zadobija administrativni i politički značaj. Nakon zauzimanja Blagaja 1466. godine, osmanske vlasti uspostavljaju stalnu posadu u tvrđavi na čelu sa dizdarom. Dolaskom šerijatskog sudije u Podgrađe počinje formiranje Blagajskog kadiluka, koji će egzistirati sve do 1851. godine, kada ga ukida Omer-paša Latas. Blagajski kadiluk je u prvim stoljećima obuhvatao veliko teritorijalno prostranstvo koje se protezalo po pravcu zapad-istok, između Neretve sa jedne, i Drine i Tare sa druge strane. Oko 1470. godine Blagaj postaje sjedištem Blagajskog vilajeta sa istovjetnim granicama kadiluka.
Kroz četiri stoljeća svog postojanja značajan je kao centar nahije, kadiluka i vilajeta. Narodna izreka „šeher Blagaj, a kasaba Mostar“ sačuvala se kao svjedočanstvo o nekadašnjem primatu grada na izvoru Bune (Mujezinović, 62.) Opadanje važnosti Blagaja vezano je, kako za razvoj Mostara, tako i za formiranje Počiteljskog kadiluka 1728. godine, kada je od Blagajskog, Mostarskog i Stolačkog, oduzeto po nekoliko sela i pripojeno novoj administrativnoj jedinici.
Za početak urbanizacije naselja Blagaja značajnu su ulogu imali mlinovi, nastali prvenstveno zbog potrebe mljevenja žita za vojsku, i tekija sa musafirhanom, čiju ulogu treba sagledavati u smislu djelovanja derviša među stanovništvom.
Prvi put se tekija na vrelu Bune u Blagaju kod Mostara spominje u Putopisu Evlije Čelebije, koji je kroz ovo mjesto proputovao 1664. godine. Čelebija navodi da je mostarski muftija podigao uz litice izvora Bune jednu tekiju halvetijskog reda u kojoj derviši vode prijateljske i naučne diskusije. Ovaj podatak se po svoj prilici odnosi na mostarskog muftiju Zijudina Ahmed-ibn- Mustafu. On je rođen u Mostaru, gdje je kasnije oko 40 godina bio profesor i muftija. Istakao se kao vrstan poznavalac islamskog prava, a napisao je više značajnih djela.
Uz tekiju se nalazi turbe u kome se nalaze dva groba, koje je nastalo najvjerovatnije poslije prolaska Evlije Čelebije kroz Blagaj. Danas je sačuvan samo objekat tekijske musafirhane i turbe u kojem su dva groba obilježena drvenim kaburima. O tome ko je ovdje sahranjen nema pisanih podataka, ali prema legendi tu leži dugogodišnji šejh spomenute tekije Ačik-paša (Muhamed Hindija), koji je 1848. godine postao šejhom ove tekije. On se izdavao za Indijca, a stvarno je bio poslan iz Istambula da špijunira rad Ali-paše Rizvanbegovića i druge feudalne gospode u Herecegovini.
U drugom grobu, kaže legenda, počiva Sari-Saltuk, koji je tajanstveno nestao kod vrela, ostavivši iza sebe topuz i sablju. Tekija je podignuta na mjestu gdje je evlija, «dobri», isčezao, a u turbetu mu je postavljen grob.
Ova priča jedna je od osam, u kojima se na sličan način spominje Sari-Sultuk, a vezuje se za tradiciju halvetijskog reda.
Sari-Sultukov grob u Blagaju je jedan od osam poznatih Saltukovih grobova po cijeloj nekadašnjoj Osmanskoj carevini. Blagajska tekija je usljed odronjavanja stijena i košćela iznad samog izvora i tekije više puta stradala i obnavljana. Na molbu Ačik-paše, Omer-paša Latas je 1851. godine naredio izvršenje prve restauracije tekije, turbeta i musarfihane.
Tridest godina nakon restauracije tekija je srušena tako što se jedna stijena odronila na nju. Legenda o blagajskoj tekiji koju je zabilježio Carl Peez 1891. godine . govori o izvoru Bune i obnovi tekije koja se i danas nalazi u Blagaju. (Naj portal)
