Dan nezavisnosti BiH nije samo praznik, nije vrijeme kada se opet moraju kopati rovovi na dvije strane iz kojih se svoji ubjeđuju da je njihova istina ispravna. dan je to kada se treba preispitati odnos svakog pojedinca prem državi, zemlji Bosni koja nikada nije bila tijesna za sve njene ljude, ali je njima postalo tijesno, i da budemo pošteni nije samo nacionalizam problem. Zato objavljujemo rekst izvjesnog Mladena Panića koji najbolje oslikava današnje stanje.

Dobra si ti stara moja, šta sve i koga trpiš u sebi. Otvorila si srce svima, a malo ko dobra sobom nosi, al’ dobrog u vrećama odnosi…i ne vraća.I džaba što na toj duši dunjalučkoj za sve ima mjesta…kad bi svaka hulja da dijeli što se podijelit’ ne da…da oiviče ono čemu međe i granice ne trebaju.

Dobra si ti stara moja, ispuhanih mliječnih grudi, a još mlijekom pitaš novorođene. Malo im je što dobiju i što ne traže, a tvoja svaka mliječna kap ko kiša usred julske žege…život znači…

I džaba što svi znaju da se sa ašlame mlade grane ne kidaju…kad svaka hulja ne umije da razazna sladak plod od nerodnog uma, pa trgaju što im na život liči…i gle im čuda, ne mogu se načuditi što svaki put iznova rađaš i sve ljepše izdanke nudiš…

Dobra si ti stara moja, izvorima i vrhovima izbrazdana. Svakom daješ da pije, da osvaja, samo da ne prlja istok smisla, samo da ne krati vrh tamo postavljen gdje se zna čija je sjen i čiji grob poda njim…

I džaba što im nudiš krijepost i sveznanje kad to ne umije piti dušom već srče halapljivo kao da sitosti ne zna kraja…i džaba što im pružiš pogled…sa visine, dostupne svakom…kad visine nisu za svakog.

Dobra si ti stara moja i sa ono malo mora i puno Drine, Une, Save, Neretve, Fojnice, Rame, Vrbasa, Janje, Spreče, Trebižata, Sane, Trebišnjice, Bregave…Bosne…istekla si krv svoju da razumiju zaludni da je dovoljno za sve ima…da ih ne krče zabludom i predrasudom i ne izgrade ustave besmisla…da jod morski ne pretvore u prah…za prodaju ništavila…

I džaba što sve redom daješ, nudiš, od rodnice svoje do svevidnih očiju, kada su hulje otuđene od svoga i slijepi kod očiju neznabožnih…Dobra si ti stara moja, za moju mladost i sigurnost mojoj starosti…za moje dane slavlja i one hude…noći bez tebe…ko bez matere…I džaba im što kažu da te nema…kad te ima u meni…u prkosnoj mi duši i srca punog Bosne…i sveviđa Hercegovine…

Pita’ me jednom jedan…”Da si bio u Bosni kad je počeo rat onomad, na čijoj strani bi ratovao i koga branio, na njihovoj ili na našoj?!”

Pogledah u tog nesretnika podijeljene misli, mizerne duše, beskičmenog srca i odgovorih mu sa osmijehom…”Mati se brani srcem, znanjem i mišićima. Da sam bio u BiH kad je počeo rat, moja strana bi bila ona gdje mi je Mati. A Mati je uvijek na pravoj strani…”

Odgovorih mu ne sačekavši drugo pitanje, ne hvatajući mu zbunjen pogled i zgrčenu pesnicu…samo odmahnuh rukom u znak pozdrava, ko hodajući Stećak… (Naj portal)