Smješten na obali očaravajuće rijeke Une, grad Bihać je kroz historiju bio podjednako blagoslovljen i uklet zbog svog važnog strateškog položaja i povoljnih životnih uslova. Vijekovima je vjerni čuvar nemirnih bosanskih granica.

Grad je smješten u kotlini na obalama najčišće rijeke na Balkanu koja mu daje posebnu čar i stoljećima mami uzdahe brojnih posjetilaca, ali i samih Bišćana, koji su, odrastajući uz ljepote Une, stvarali i skladali najljepša umjetnička djela.

Prvi dokument u kojem se spominje Bihać kao grad potječe iz 1260. godine. Ipak, zvanično ovaj grad postoji 760 godina, a njegova historija je protkana različitim kulturama, religijama i običajima; svaka od tih kultura ostavila je na njega neizbrisiv trag.

Kulturno-historijsko naslijeđe i danas Bihać čini privlačnim ljubiteljima univerzalnih vrijednosti. Kapetanova kula, crkva sv. Ante Padovanskog, nekad jedna od najvećih katoličkih bogomolja, turbe koje potječe iz vremena austrougarske okupacije Bihaća (izgrađeno u čast palim braniocima grada), džamija Fethija i bedemi koji još prkose vremenu podsjećajući na davna vremena ponosa i slave, najvredniji su kulturno-historijski spomenici u samom centru grada.

Poštu i telegram Bihać je dobio 1867. godine. Nedugo potom, 1905. godine, počela je gradnja gradskog vodovoda koji je dovršen dvije godine kasnije. U Bihaću je 1911. godine otvoren radnički dom i Mala gimnazija, koja četiri godine kasnije prerasta u Veliku gimnaziju.

Bihać ima i svoje korzo, a na njemu sat, koji se duboko urezao mnogim Bišćanima kao jedna od najdražih uspomena. O tome je svoje emocije podijelio jedan njegov žitelj, kojeg je danas život odveo u Beograd. Evo njegovih uspomena:

“Eh koliko sam se samo puta našao kod sata sa svojom tadašnjom simpatijom. Pa jesam bar 300 puta u naših pet godina veze. Tada, 1988. godine nisam imao auto kao ni većina momaka mojih godina ali su nam cure i tada htjele.

Izlazili bi i nalažili se kod sata. Onda šetali Gelenderima pa preko “drvenog mosta” kod Paviljona, pa na “Beton” gdje bi svirali gitaru i ponekad nešto i popili.
Naša druženja su se većinom svodila na to jer nismo imali novca za kafiće, a i nije ih bilo nešto previše. Više nam se sviđala gitara, malo vina i naše lijepe djevojke.
Sad kad gledam bilo nas je svih nacionalnosti, ali tada nisam ni znao šta je to, niti smo o tome pričali. Izlazili smo zato što smo se voljeli i zato što nam je bilo lijepo u životu.

Tad su face bili vojnici i oficiri, i najviše zanimjlivi našim curama jer ih nisu poznavali, a bilo ih je iz svih gradova i sela bivše Jugoslavije.

Bilo da cure izlaze sa nama ili sa tim vojnicima svi smo se skoro nalazili kod sata. Upravo zbog toga me vežu lijepe uspomene za ovaj sat, ustvari onaj prije što je bio, ali na ovom mjestu i na Bihać i na sve dobro čega više nema. Supruga je nažalost preminula zbog bolesti, a ja nisam baš u financijskom stanju da često dođem u Bihac. Doduše i kad dođem više plačem hodajući gradom nego što sam normalan.

Lijepe uspomene i lijepo mjesto za sastajanje. Volio bi da se mladi i danas tu sastaju i da širimo ljubav i slušamo Atomsko Sklonište, Bijelo Dugme, Kerbera, a ne ovu današnju muziku i da promoviramo drogu i alkohol i starlete. Pozdrav iz Beograda i svako dobro dobri moji Bišćani… (Naj portal)