Bolne su slike iz Petrinje nakon najnovijeg zemljotresa. Nije dobro gdje god ljudi pate ili srahuju, pogotovo kada se pojave poplave, vatra ili zemljotresi.

Mediji u svijetu se utrkuju u donošenju ekskluzivnih snimaka, državnici upućuju telegrame saučešća. A, mi koji znamo šta je kolektivna solidarnost, se pitamo ko će onima koji su ostali bez doma, struje, vode, namirnica… u Petrinji pomoći? Mala je, premala siromašna Hrvatska za velike patnje!
I onolika Jugoslavija je bila mala kada su katastrofalni zemljotresi pogađali, Skopje, Banja Luku, Crnu Goru…. Ali se disalo jednom dušom, odvajala dnevnice za pomoć stradalom stanovništvu…

Možda će me domoljubi optužiti, kazati šta mene briga za samostalnu i suverenu Hrvatsku. Ali, ja uz žaljenje ljudi u Petrinji, Sisku, Zagrebu… žalim što su mi za bol nad Hrvatskom uveli granice, nacionalizam, antijugoslovenstvo…. Sve to boli, vtijeđa, ali budi i nostalgiju.

Kada su se tresli Skopje, Banja Luka,, Crna Gora…. u onih nepunih 50 godina svi smo bili kao jedna duša. I danas smo, ali pitanje koliko možemo. Pored administrativnih barijera, stigla nas je i sirotinja, bez obzira u kojoj bivšoj republici živjeli, a gladan “ne pr*i”

Ova prirodna kaatastrofa vratila nas je u nedavnu istoriju/povijest u kojoj su u Jugoslaviji zabilježeni zemljotresi koji su razarali čitave gradove. Ti potresi su i prioa o ljudskoj solidarnosti. Svaki taj zemljotres podsjeća na slogu, solidarnost i akcije pomoći ljudima stradalim u takvim situacijama.

Ovi zemljotresi su bili najteži, ali su svaki put bili i prilika da se zajedničkim snagama svih stanovnika tadašnje Jugoslavije (od Triglava do Đevđelije) pomogne stradalim gradovima. Čak su i djeca u osnovnim školama prikupljala po dinar za pomoć svojim generacijama…

Skoplje 1963. godine
Sa zemljotresom u Skoplju u tadašnjoj Jugoslaviji počinje serija razornih zemljotresa koji će se okončati onim na crnogorskom primorju 1979. godine. Tog 26. jula 1963. godine u 5 sati i 17 minuta Skoplje je pogodio zemljotres jačine 6,1 stepeni Rihterove skale, koji je sravnio grad.

Poginulo je 1.070 stanovnika grada, najmanje 3.000 je povrijeđeno, a 1.200 osoba su ostali invalidi, porušeno je 15.800 stanova, a oštećeno 28.000. Bez krova nad glavom ostalo je oko 200.000 ljudi. Zemljotres se osjetio na 50.000 kvadratnih kilometara.

Zemljotres je uništio oko 80 posto Skoplja – između ostalog i pozorište, Dom vojske, Narodnu banku… Dio srušene željezničke stanice sa satom koji je zaustavljen na 5 sati i 17 minuta ostao je kao spomen na katastrofu i tu se danas nalazi gradski muzej.

“Skoplje je doživjelo neviđenu katastrofu, ali Skoplje ćemo ponovo izgraditi uz pomoć cijele zajednice. Ono će postati ponos i simbol bratstva i jedinstva, jugoslovenske i svjetske solidarnosti – rekao je Tito nakon zemljotresa.

Banjaluka 1969. godine
Zemljotres u Banjaluci odlikuje se po tome što je praktično trajao dva dana. Podrhtavanje tla počelo je 26. oktobra 1969. godine u 2 sata i 55 minuta ujutru i trajalo je do 8 sati i 53 minuta, a glavni zemljotres, jačine 6,4 stepeni Rihterove skale, dogodio se 27. oktobra u 16 sati i 35 minuta.
Epicentar se nalazio tačno ispod grada, na dubini od oko 20 kilometara. Potpuno je uništeno 86.000 stanova. I ovdje je upomoć priskočila cijela Jugoslavija, pa je grad na Vrbasu opet zasjao punim sjajem.

Crna Gora 1969. godine
Zvanično najjači zemljotres u modernoj istoriji Balkana, jačine 7 stepeni Rihterove skale, pogodio je Crnu Goru 15. aprila 1979. godine u 6 sati i 19 minuta. Potres koji je trajao svega deset sekundi ostao je u sjećanju onih koji su ga osjetili kao nešto najgore što su doživjeli. U Starom gradu u Budvi svega osam zgrada ostalo je neoštećeno, dio zidina Starog grada u Herceg Novom pao je u more, većim dijelom uništen je akvadukt iz rimskog doma u Baru, a ulcinjska tvrđava, uključujući i Balšić kulu, skoro je potpuno uništena; 450 sela sravnjeno je sa zemljom.

Na kraju, zabilježeno je da je u Crnoj Gori zemljotres odnio 101 život, dok je u Albaniji poginulo 35 osoba, a oko 100.000 ljudi ostalo je bez krova nad glavom. Epicentar zemljotresa bio je u moru između Bara i Ulcinja, na oko 15 kilometara od obale.

Nakon ovih zemljotresa, širom Jugoslavije su buknuli vulkani plemenitosti u srcima ljudi, radničke klase, seljaka, omladine, pionira…. Pa su se ove sredine veoma brzo vraćale u život. I vjernik I nevjernik su bili zajedno. A danas….? Zbog političara koji vode ove državice I vjerskih zajednica koje potpomažu nacionalnu mržnju, utrnula je ljudska solidarnost. Nije iskorijenjena (Balkanac, odnosno Jugosloven zadojen Titoizmom) ne zna da mrzi, ali nema prilike da svoje plemenito srce otvori. (Naj portal