Prije više od 50 godina, nekada respektabilna sarajevska “Skenderija” je orvorila svoja vrata. BIlo je to 29. novembra 1969. godine. Bila je to spektakularna, filmska noć u Sarajevu, kada je premijerno prikazan kultni film Veljka Bulajića – Bitka na Neretvi, koji je bio nominiran i za Oskara.

“Skendferija” je decenijama bila mjsto gdje su se održavali najveći sportski i muzički spektakli; Svjetsko prvenstvo u stonom tenisu 1972. godine, finale Kupa evropskih šampiona u košarci, Balkansko prvenstvo u odbojci za žene, takmičenja za svjetsko prvenstvo u košarci 1970. godine, te Interkontinentalni kup šampiona u košarci. Svi veliki trijumfi košarkaša “Bosne” ovdje su ostvareni, ovdje su po deset dana zaredom koncerte održavale najveće zvijezde narodne i zabavne muzike, jedno vrijeme održavani su festivali “Ilidža” i “Vaš šlager sezone”….

1984. godine, za vrijeme Olimpijade, Skenderija je bila domaćin brojnih sportskih takmičenja u umjetničkom klizanju i hokeju na ledu. Nakon toga je bilo mjesto gdje se, posebno zimi, okupljala mladost, mjesto gdje se stvarala ljubav prema sportu i muzici. Tamo su bili Privredni grad, dvorane za sportove i koncerte, a oni malo stariji sjetit će se i da je plato ispred Skenderije bio “dom” prve tzv. “balerine” (velika vrteška) u Sarajevu.

Potom je došao rat, Skenderija je devastirana, a njeno propadanje nastavilo se i poslije. Ova nekadašnja ljepotica I ponos Sarajeva iz godine u godinu sve više propada. Direktori se mijenjaju, ali rješenja za Skenderiju nema.

Danas Skenderija liči na sve osim na respektabilan centar. Na glavnom ulazu u dvoranu posjetioce dočekuje propali i oronuli dvosjed ili trosjed i nekoliko stolica. Privredni grad Skenderija raspolaže sa 275 trgovina, a, prema procjeni, barem trećina nije izdata i već mjesecima zjapi prazna.

Na platou ovog sportskog kompleksa nalazi se ratna zona za paintball i adrenalinske igre, a, nažalost, veći dio Skenderije liči na ratnu zonu. Na sve strane nailazi se na smeće, ali i razne vrste ambalaža i stvari koje stoje tu mjesecima ili godinama, a neke su već i istruhle. Krov ledene dvorane srušio se 2012. godine i od tada nikada nije popravljen.

O problemima za Faktor je jedini odlučio govoriti Sabahudin Kulauzović, vlasnik atelje galerije Budo.

“Djelimično sam zadovoljan. Skenderija kao centar nema nikakvu promociju i to je veliki minus uprave i ljudi koji rade na tom planu, jer nemamo nikakvu reklamu. Već godinama niko ništa ne radi na promociji Skenderije. Poslovni prostori su izdati i vlasnici su prepušteni sami sebi. Niko ne dolazi i umrtvljava se cijela situacija. Nema normativa po kojima bi centar funkcionirao. Čitavu koronu moramo plaćati kiriju i za taj period su nas zadužili 8.500 KM. Moram platiti za nešto, a nisam mogao raditi. Malo sam protestovao, ali nije imalo efekta i traže da platim i predali su me na sud. U Skenderiji su došli na pozicije stolari i tesari. Ovo je samo za čuditi se i ibretiti se šta se radi u Skenderiji – kaže Kulauzović.

Iako to niko javno ne govopri, čini se, da je “Skenderija” svjesno prepuštana propadanju. Neko je na nju bacio oko. Priča se da se uveliko radi na njenom totalnom uništenju, kako bi se tu gradili velika garaža, stambene zgrade i tržni centar

Histprija je zabilježila da je na području Skenderije i oko ušća Koševskog potoka nekada bilo malo naselje sa ciglanom u rimsko doba. Bilo je naseljeno i tokom srednjeg vijeka, tu se nalazila Stara Varoš ili torkovište. O tome svjedoče stećci na Skenderiji kod taksi štanda, izvučeni iz korita Miljacke.

Kada je Skender-beg Mihajlović od 1485. do 1490. godine po drugi put bio bosanski namjesnik, izgradio je na mjestu današnjeg Centra Skenderija nakšibendijsku tekiju i imaret. Na lijevoj obali Miljacke sagradio je tekiju nakšibendijskog reda, do nje imaret i musafirhanu, do kojih je doveo vodu sa Soukbunara, te nekoliko česmi.

Na drugoj obali Miljacke napravio je veliki dvor, do njega karavansaraj s jedanaest dućana u prizemlju i povezao ih mostom preko Miljacke. Oko tih objekata se razvija mahala Skender-begova, koja je imala svoj mali trg (čaršiju) na mjestu gdje je današnji park ispred Općine Centar. Njegov sin Mustafa beg Skenderepašić je 1518. godine uz očevu tekiju podigao prvu potkupolnu džamiju u Bosni i Hercegovini i za njeno održavanje ostavio veliki posjed zvani Vesela Straža u blizini grada Akhisara (Prusca).

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije s džamije je skinut olovni pokrov pod izlikom da ga treba zamijeniti bakrenim, što se nikada nije dogodilo, pa se kupola urušila, a ostatak građevine srušio se do 1935. godine, ostavljajući za sobom samo munaru. Munara džamije je uklonjena 1960. godine radi izgradnje sportskog centra.

Naime, 60-ih godina, dok je na tom području bilo i fudbalsko igralište, donosi se odluka o izgradnji KSC Skenderija. Uklanja se munara i pravi se veliki betonski most pored poznatog Ajfelovog mosta. Tih godina počinje rasti i Centar Skenderija koji danas poznajemo. Jedinstveno je djelo arhitekata Živorada Jankovića, Halida Muhasinovića i Ognjena Malkina. Koje je dobilo nagradu za najbolje arhitektonsko djelo u Jugoslaviji. (Naj portal)