Pratite nas

Razglednice

Nekada je bila ponos Sarajeva, a danas je na izdisaju: HOĆE LI I KSC “SKENDERIJA” NA DOBOŠ ZA MARKU?

Published

on

Prije više od 50 godina, nekada respektabilna sarajevska “Skenderija” je orvorila svoja vrata. BIlo je to 29. novembra 1969. godine. Bila je to spektakularna, filmska noć u Sarajevu, kada je premijerno prikazan kultni film Veljka Bulajića – Bitka na Neretvi, koji je bio nominiran i za Oskara.

“Skendferija” je decenijama bila mjsto gdje su se održavali najveći sportski i muzički spektakli; Svjetsko prvenstvo u stonom tenisu 1972. godine, finale Kupa evropskih šampiona u košarci, Balkansko prvenstvo u odbojci za žene, takmičenja za svjetsko prvenstvo u košarci 1970. godine, te Interkontinentalni kup šampiona u košarci. Svi veliki trijumfi košarkaša “Bosne” ovdje su ostvareni, ovdje su po deset dana zaredom koncerte održavale najveće zvijezde narodne i zabavne muzike, jedno vrijeme održavani su festivali “Ilidža” i “Vaš šlager sezone”….

1984. godine, za vrijeme Olimpijade, Skenderija je bila domaćin brojnih sportskih takmičenja u umjetničkom klizanju i hokeju na ledu. Nakon toga je bilo mjesto gdje se, posebno zimi, okupljala mladost, mjesto gdje se stvarala ljubav prema sportu i muzici. Tamo su bili Privredni grad, dvorane za sportove i koncerte, a oni malo stariji sjetit će se i da je plato ispred Skenderije bio “dom” prve tzv. “balerine” (velika vrteška) u Sarajevu.

Potom je došao rat, Skenderija je devastirana, a njeno propadanje nastavilo se i poslije. Ova nekadašnja ljepotica I ponos Sarajeva iz godine u godinu sve više propada. Direktori se mijenjaju, ali rješenja za Skenderiju nema.

Danas Skenderija liči na sve osim na respektabilan centar. Na glavnom ulazu u dvoranu posjetioce dočekuje propali i oronuli dvosjed ili trosjed i nekoliko stolica. Privredni grad Skenderija raspolaže sa 275 trgovina, a, prema procjeni, barem trećina nije izdata i već mjesecima zjapi prazna.

Na platou ovog sportskog kompleksa nalazi se ratna zona za paintball i adrenalinske igre, a, nažalost, veći dio Skenderije liči na ratnu zonu. Na sve strane nailazi se na smeće, ali i razne vrste ambalaža i stvari koje stoje tu mjesecima ili godinama, a neke su već i istruhle. Krov ledene dvorane srušio se 2012. godine i od tada nikada nije popravljen.

O problemima za Faktor je jedini odlučio govoriti Sabahudin Kulauzović, vlasnik atelje galerije Budo.

“Djelimično sam zadovoljan. Skenderija kao centar nema nikakvu promociju i to je veliki minus uprave i ljudi koji rade na tom planu, jer nemamo nikakvu reklamu. Već godinama niko ništa ne radi na promociji Skenderije. Poslovni prostori su izdati i vlasnici su prepušteni sami sebi. Niko ne dolazi i umrtvljava se cijela situacija. Nema normativa po kojima bi centar funkcionirao. Čitavu koronu moramo plaćati kiriju i za taj period su nas zadužili 8.500 KM. Moram platiti za nešto, a nisam mogao raditi. Malo sam protestovao, ali nije imalo efekta i traže da platim i predali su me na sud. U Skenderiji su došli na pozicije stolari i tesari. Ovo je samo za čuditi se i ibretiti se šta se radi u Skenderiji – kaže Kulauzović.

Iako to niko javno ne govopri, čini se, da je “Skenderija” svjesno prepuštana propadanju. Neko je na nju bacio oko. Priča se da se uveliko radi na njenom totalnom uništenju, kako bi se tu gradili velika garaža, stambene zgrade i tržni centar

Histprija je zabilježila da je na području Skenderije i oko ušća Koševskog potoka nekada bilo malo naselje sa ciglanom u rimsko doba. Bilo je naseljeno i tokom srednjeg vijeka, tu se nalazila Stara Varoš ili torkovište. O tome svjedoče stećci na Skenderiji kod taksi štanda, izvučeni iz korita Miljacke.

Kada je Skender-beg Mihajlović od 1485. do 1490. godine po drugi put bio bosanski namjesnik, izgradio je na mjestu današnjeg Centra Skenderija nakšibendijsku tekiju i imaret. Na lijevoj obali Miljacke sagradio je tekiju nakšibendijskog reda, do nje imaret i musafirhanu, do kojih je doveo vodu sa Soukbunara, te nekoliko česmi.

Na drugoj obali Miljacke napravio je veliki dvor, do njega karavansaraj s jedanaest dućana u prizemlju i povezao ih mostom preko Miljacke. Oko tih objekata se razvija mahala Skender-begova, koja je imala svoj mali trg (čaršiju) na mjestu gdje je današnji park ispred Općine Centar. Njegov sin Mustafa beg Skenderepašić je 1518. godine uz očevu tekiju podigao prvu potkupolnu džamiju u Bosni i Hercegovini i za njeno održavanje ostavio veliki posjed zvani Vesela Straža u blizini grada Akhisara (Prusca).

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije s džamije je skinut olovni pokrov pod izlikom da ga treba zamijeniti bakrenim, što se nikada nije dogodilo, pa se kupola urušila, a ostatak građevine srušio se do 1935. godine, ostavljajući za sobom samo munaru. Munara džamije je uklonjena 1960. godine radi izgradnje sportskog centra.

Naime, 60-ih godina, dok je na tom području bilo i fudbalsko igralište, donosi se odluka o izgradnji KSC Skenderija. Uklanja se munara i pravi se veliki betonski most pored poznatog Ajfelovog mosta. Tih godina počinje rasti i Centar Skenderija koji danas poznajemo. Jedinstveno je djelo arhitekata Živorada Jankovića, Halida Muhasinovića i Ognjena Malkina. Koje je dobilo nagradu za najbolje arhitektonsko djelo u Jugoslaviji. (Naj portal)

Razglednice

Ruskinja Elena Šket u Banjaluci izrađuje zdrave slastice: Bijeli šećer nema nikakve nutritivne vrijednosti, samo prazne kalorije

Published

on

Sa sjevera Rusije u Bosnu i Hercegovinu, Elena je došla prije desetak godina. Ovdje je osnovala porodicu, ali i stekla novi hobi koji prerasta u ozbiljan biznis- pravljenje zdrave čokolade bez šećera.

Ruskinja Elena Šket se prije desetak godina doselila u Bosnu i Hercegovinu. Ova 38-godišnjakinja trenutno s porodicom živi u Banjaluci gdje je razvila slatki hobi – izradu slastica bez šećera. O hobiju koji zapravo polako prerasta u ozbiljan biznis, Elena je rado govorila za naš portal.

-Rođena sam u jako malom (po veličinima Rusije) gradu na sjeveru. Grad se zove Uhta. Sad živim u Banjaluci i baš mi se sviđa i grad i država i divni ljudi koje susrećem. Nakon godina života na sjeveru, ova klima mi baš prija! Planine, prelijepa priroda, otvoreni ljudi, sve ovo svaki dan čini moj život boljim – kaže nam Elena na čistom bosanskom jeziku.

Njeno ime sve više ljudi prepoznaje i veže za brend chocology, a o čemu je riječ, pročitajte u nastavku.

 Bez čokolade nisam mogla živjeti

-Sve je krenulo od mojih ličnih promjena 2016. kad sam više pažnje obratila na svoju ishranu, konzumiranje slatkiša koji su mi uvijek bili pri ruci, jer sam veliki slatkoljubac, a bez čokolade nisam mogla živjeti. Uvijek sam sa svakog putovanja donosila neku zanimljivu čokoladu kao i proizvode sa dodatnim šećerom koji nisu ni spadali u kategoriju poslastica ali su ga imali u svojem sastavu. Nisam imala baš mnogo vremena da se ozbiljno bavim slasticama jer je moj primarni posao bilo računovodstvo. No, tada sam u Rusiji probala čokoladu koja ne sadrži zaslađivače i zaljubila sam se! Bila je to čokolada od rogača. Iskreno, prije toga nisam ni znala što je rogač.Tako sam odjednom iz upotrebe izbacila sav bijeli šećer.

Nije mi bilo teško hraniti se zdravo jer volim voće, povrće i žitarice. Osjećala sam se energičnije i raspoloženije. Od tada su moji deserti bili voće i suho voće, no počela mi je nedostajati raznovrsnost slatkiša, stoga sam odlučila početi praviti kuglice od suhog voća, orašastih putera, kakaa, kao i sirove tortice. U to vrijeme, u Rusiji nije bilo razvijeno tržište zdravih slastica tako da mi je sinula ideja da pravim i prodajem kuglice jer su doista ukusne, hranjive i zdrave.

Upitali smo Elenu da nam svojim riječima kaže zašto su klasični slatkiši, industrijski na koje smo navikli – loši.

-Bijeli šećer nema nikakve nutritivne niti bilo koje druge vrijednosti. Prazne kalorije, visok glikemijski indeks, zbog kojeg mi jako brzo dobijamo “dozu” sreće, ali takođe brzo se traži nova “doza”. I tako upadamou začarani krug i stvara se ovisnost. Debljamo se, lažno se zasitimo. Osim toga svi znamo kako šećer utječe na zube, nervni sistem, pogotovo kod djece! I djeca sa takvim izborom slatkiša u prodavnicama, nažalost, jako rano dobiju različite alergije i bolesti, a koje su vezane ne samo za šećer, nego i za ostale štetne sastojke industrijskih poslastica.

 Prštim od energije

O benefitima izbjegavanja industrijskog šećera, a koje je osjetila na svojoj koži, Elena kaže da se nikad nije osjećala bolje.

-Od kako ne jedem te kupovne slastice, i te kako sam osjetila poboljšanja razna. Prije sam se često osjećala umorno, neraspoloženo, nenaspavano, letargično. I stalno sam bila u potrazi za novim slatkišem. A kad sam odustala od šećera, nisam mogla vjerovati koliko imam energije! Koža mi je takođe postala mnogo ljepša i čišća!

Elena je još za vrijeme života u Rusiji završila kurs vegan čokolaterije i kako naglašava, doslovno zaronila u svijet čokolade. Dio svog oduševljenja je i nama prenijela.

-Prošla sam kurs vegan čokolaterije u Rusije, ali ne smatram da sam završila, jer učim svaki dan u praksi, kroz razmjenu iskustvom sa kolegama i nastavnicom Marinom Osadčenko (osnivačem škole vegan čokolade). Ja sam bukvalno uronila u svijet čokolade. Najzanimljivije je bilo saznati o kakao plodovima (zrnu): da se razlikuje po regijama uzgajanja, da ukus čokolade jako zavisi od tih regija. Da postoje vrhunske aromatične vrste kakao zrna, koja ja i koristim u svojoj proizvodnji. I još mnogo, mnogo toga!

Elenina trenutna proizvodnja odvija se u njenoj kuhinji, ali…

-Na putu sam prema preduzetništvu i nadam se da ću uskoro imati malu proizvodnju sa zvaničnim biznisom, da bih mogla širiti bezštetne poslastice u prodavnice i kafe slastičarne koje podržavaju zdravi način života!

Više o Eleninom slatkom i zdravom biznisu možete saznati na njenom Instagram profilu chocology.ba.

 Zašto su neke čokolade jeftinije od drugih?

Kakao maslac. Često se zamjenjuje različitim jeftinim biljnim ili mliječnim mastima. Hidrogenizirane masti smanjuju cijenu čokolade ali i oduzimaju njen ukus i kvalitetu.

Zaslađivači. Dodavanje prirodnih sirupa, meda, nerafiniranih šećera uvijek je skuplje nego stavljanje bijelog šećera koji često u deklaracijama stoji na prvom mjestu. To znači da je od njega u većem dijelu sastavljena industrijska čokolada čime se maskira okus jeftinih sastojaka i pogoršava kvalitetu.

Kakao prah. Čokolade na policama prodavnica uglavnom sadrže jeftiniji kakao prah s nižim intenzitetom okusa i takve čokolade nemaju puninu arome dok ih konzumirate, za razliku od aromatične kakao paste koja se koristi u visokokvalitetnim čokoladama kakve su Chocology čokolade.

Arome. Da bi industrijska čokolada imala intenzivniji miris i okus, proizvođači često dodaju vještačke arome.

Topinzi i punjenja. Kraft čokolade sadrže kvalitetno liofilizovano voće, orašaste plodove, prirodne boje i mirise voća i začina koji se mogu dodavati i kombinirati po želji klijenta, dok masovne čokolade naravno nemaju takve opcije.

( E. K./Najportal)

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending