Pratite nas

Sudbine

Na putu za Meku Enver Beganović je prošao kroz Pale: ČASTIO ME MOMAK I KAŽE: “OSVJEŽI SE, POPIJ NEŠTO OD SRBINA”

Published

on

Već smo pisali o 52-godišnjem Enveru Beganoviću iz Cazina, koji je krenuo pješice na sveto putovanje dugo 6.600 kilometara, od Austrije do Meke, kako bi obavio hadž. Nakon pređenih skoro 1500 kilometara i puta kroz Austriju, Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu stigao je do Novog Pazara.

“Obaveza svakog vjernika ako je u mogućnosti jeste da ode na hadždž, tako je i mene na ovo putovanje motivisala vjera. Dnevno prepješačim oko 60 kilometara, u meni je ostalo sportskog duha iz mlađih dana i ne osjećam umor”, kaže Enver.

Ne smetaju mu ni kiša, ni snijeg. Spava gdje stigne, nekad kod prijatelja a nekad kod rodbine. Ono što je najvažnije zdravlje ga dobro služi, ima adekvatnu opremu i kako kaže, uživa u svakom kilometru.

“Dešavalo mi se da spavam i pod otvorenim nebom, a temperatura je bivala u minusu. Mada, ništa mi to ne smeta, sve je u glavi. Ovo je putovanje na kom učite o životu i pomjerate svoje sopstvene granice. Sa svakim kilometrom spozanajete na jedan nov način sve oko sebe”, dodaje Enver.

Ono što ga raduje jeste što su ljudi prepoznali njegov uzvišen cilj i pružaju mu veliku podršku, kroz koju god državu da prolazi, bez obzira koje vjere ili nacije bili. Na ovom putu upoznao je puno ljudi i svi se nude da mu pomognu. Oduševio se gostoprimstvom i načinom života pravoslavnih vjernika, a jedan gest nikad neće zaboraviti.

“Ne umijem prepričati mojoj porodici, sa kojom se svakodnevno čujem je koliko su svi ljudi ovdje u vjeri, koliko poštuju vjernike i raduju se tuđoj, u ovom slučaju mojoj sreći, ma koje vjere i nacionalnosti bili. Nigdje nisam doživio nikakvu neugodnost. Na Palama me zaustavio jedan momak i pitao gdje idem, ja kažem u Meku. Izvadio je novac i rekao – popij nešto od Srbina pravoslavca! Na svakom koraku me zaustavljaju ljudi – časte ručkom, plate smještaj. U početku mi je bilo neugodno ali onda sam skapirao da su ljudi takvi, vole da pomažu”, oduševljeno opisuje Beganović.

Njegov plan je da oko 25. juna stigne u Meku i završi svoje hodočašće. Pred njim je još uvijek izuzetno dalek put i nekih 5.100 kilometara. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending