Pratite nas

Razglednice

Misteriozna voda u Zmajevu pored Vrbasa: SVI PIJU “ZLATNU VODU” KOJA IZVIRE IZ ATILINOG GROBA

Published

on

Potraga za grobom neprikosnovenog vladara Hunskog carstva zvanično nikada nije završena, ali ako pitate mještane sela Zmajevo, reći će vam da je ta misterija za njih razriješena.

Atila Bič Božji, kažu, ne počiva ni u Banatu ni u Mađarskoj, kako se nagađalo, već baš ovdje, na plodnom bačkom ataru. Trag koji ih je, navodno, doveo do tog saznanja je žuta voda u centru mjesta od skoro 4.000 stanovnika, koje pripada opštini Vrbas (Srbija).Ovdje žive pitomi ljudi, vrijedni paori, intelektualci, zanatlije…
Svi oni piju vodu sa istog izvora. Kažu, zlatna tečnost teče iz javne česme. Ovdje ljudi dolaze I u redovima sa balonima u rukama čekaju da napune plastične i staklene boce. “Česmovaču” ne pije niko.

“Ova voda sve liječi. Naši stari su bili pametniji od nas pa su na Zmajevo s pravom gledali kao na banju. Tako su ga i tretirali i oslovljavali. A mi smo jedva uspjeli da sačuvamo ovaj maleni izvor i napravimo česmu, iako smo svjesni da je on “tačka ključanja” ljekovitosti, istorije i misterije na istom mjestu. Vjeruje se da ovdje počiva Atila Bič Božji, jer voda izgleda kao da je od zlata, a njegovo blago nikada nije pronađeno – kaže Zmajevčanin, dok čeka svoj red da napuni pet petolitarskih balona.

Zmajevačka žuta voda izvire na 369 metara dubine i zdrava je za piće, a ima moć da gori. Prvi bunar je iskopan još 1914. godine i od tada otiče u Jegričku. Između dva rata ovdje je postojalo banjsko lječilište, Narodno kupatilo sa nekoliko kada, koje su uvijek vrvile od gostiju. Zmajevčani se sjećaju da su nekada dolazili ljudi na štakama i u invalidskim kolicima, a odlazili na nogama. Voda i dalje stvara čuda, pa se razmatra davno urađen projekat za izgradnju banje arhitekte Aleksandra Minjkovića iz Zmajeva.

Atila je vladao Hunskim carstvom koje se prostiralo od Njemačke do Urala, i od Dunava do Baltičkog mora. Preminuo je 453. godine, ali je njegova smrt ostala misterija. Pričalo se da je Bič Božji kao otjelotvorenje okrutnosti život izgubio u noći vjenčanja. Pronađen je mrtav pored mlade Ildiko iz plemena Ostrogota, ali ostalo je nepoznato da li je preminuo prirodnom smrću, od prekomjerne doze alkohola ili tako što mu je neko presudio.

U svakom slučaju, Atila je sahranjen onako kako su običaji Huna nalagali – njegovo tijelo je položeno u zlatni kovčeg koji je stavljen u srebrni, a on u gvozdeni sanduk. Huni su navodno danima kopali kako bi preusmjerili tok rijeke i onda na ukazanom dnu korita iskopali dubok grob za svog vladara. Tu su zakopali sanduk i vratili rijeku na njen prirodni tok, kako bi zauvijek čuvala moćnog gospodara imperije. I tako je ostala nepoznanica gdje on danas počiva, osim što se Panonija oduvijek označavala najsumnjivijom lokacijom.

Zmajevčani imaju svoju verziju priče. Među njima je najglasniji bio Milan Murgaški Deja, koji više nije među živima, ali čije kazivanje je zabilježio Laslo Kiš, hroničar sela i autor izložbe o Zmajevu, koju čuva Svetislav Petrović, upravnik zmajevačke biblioteke. Tako je priča o Atili dobila novi sadržaj.

Murgaški je ispričao da je 1993. godine u Zmajevo došla žena koja je tvrdila da je vidovita, u šta se on uvjerio na osnovu priča koje mu je ispričala o njemu. Potom mu je rekla da će Zmajevo postati velika banja, zahvaljujući zlatno-žutoj vodi koja izvire u selu i koja je više od običnog izvora. Naglasila je da takva tečnost ne postoji nigdje više na svijetu. Ono što ga je posebno prodrmalo su bile riječi da je Ulica Ivana Milutinovića, ona u kojoj je on živio, a u kojoj se nalazi izvor, zapravo “Ulica smrti”.

“Dugo sam razmišljao o riječima vidovnjakinje, analizirao ih ali nisam mogao da dođem do pravog zaključka. Jednom sam na televiziji gledao emisiju u kojoj su tvrdili da je Atila Bič Božji sahranjen negdje u Kovilju u zlatnom kovčegu. Njegov grob još niko nije pronašao, jer oni koji su ga ubili i sahranili, ubijeni su 300 metara od njegovog groba, a oni koji su ubili Atiline ubice nastradali su još 300 metara dalje, pa su njih ubili drugi i tako je ostalo nepoznato gdje je Atila Bič Božji sahranjen – ispričao je Murgaški.

Međutim, poslije mnogo razmišljanja, povezao je stvari.Shvatio je da Jegrička tu ima slovo “A”

“Krenuo sam mojom ulicom za koju je vidovnjakinja rekla da je “Ulica smrti” i išao do kraja, utvrdivši da je dugačka 600 metara. Zatim sam skrenuo desno, jer preko pruge nisam mogao, i preko mosta na rijeci Jegrička stigao do stare hrastove šume, jedine u široj okolini.

Kada sam je posmatrao iz daljine, shvatio sam da ona ima oblik slova “A”. Tako mi je konačno sinulo da hrastova šumica zapravo otkriva da je Atila Bič Božiji sahranjen tu. Povezao sam to sa pričom mog brata koji je radio u Titovom kabinetu – kaže Murgaški.

On mi je govorio kako bi Tito kada bi Plavim vozom prolazio kroz naše selo, kod Jegričke bi obavezno povukao zavjesu. Brat je mislio da predsjednik gleda Zmajevo i bio je sretan zbog toga, a on je, ustvari, znao da tu negdje počiva Atila Bič Božiji, samo ne zna gdje tačno. Zato je Jegrička prokopavana prije izgradnje kanala Dunav – Tisa – Dunav. Prema tome, moja vizija je potkrijepljena činjenicama koje apsolutno dokazuju da je Atila Bič Božji sahranjen u centru Zmajeva, da se njegov grob nalazi tačno na mjestu gdje izvire žuta voda za koju je vidovnjakinja rekla da je sva od zlata – zaključuje stanovnik Zmajeva.

Gdje je Atilino blago?
Sve se zapravo vrtilo oko toga gdje je završilo Atilino zlato, a ne on. Zbog toga je od tolike važnosti bio ishod potrage za setom kovčega u kojem je vladar Huna sahranjen. Murgaški iz Zmajeva je navodno razriješio tu misteriju. (Naj portal)

Razglednice

Ruskinja Elena Šket u Banjaluci izrađuje zdrave slastice: Bijeli šećer nema nikakve nutritivne vrijednosti, samo prazne kalorije

Published

on

Sa sjevera Rusije u Bosnu i Hercegovinu, Elena je došla prije desetak godina. Ovdje je osnovala porodicu, ali i stekla novi hobi koji prerasta u ozbiljan biznis- pravljenje zdrave čokolade bez šećera.

Ruskinja Elena Šket se prije desetak godina doselila u Bosnu i Hercegovinu. Ova 38-godišnjakinja trenutno s porodicom živi u Banjaluci gdje je razvila slatki hobi – izradu slastica bez šećera. O hobiju koji zapravo polako prerasta u ozbiljan biznis, Elena je rado govorila za naš portal.

-Rođena sam u jako malom (po veličinima Rusije) gradu na sjeveru. Grad se zove Uhta. Sad živim u Banjaluci i baš mi se sviđa i grad i država i divni ljudi koje susrećem. Nakon godina života na sjeveru, ova klima mi baš prija! Planine, prelijepa priroda, otvoreni ljudi, sve ovo svaki dan čini moj život boljim – kaže nam Elena na čistom bosanskom jeziku.

Njeno ime sve više ljudi prepoznaje i veže za brend chocology, a o čemu je riječ, pročitajte u nastavku.

 Bez čokolade nisam mogla živjeti

-Sve je krenulo od mojih ličnih promjena 2016. kad sam više pažnje obratila na svoju ishranu, konzumiranje slatkiša koji su mi uvijek bili pri ruci, jer sam veliki slatkoljubac, a bez čokolade nisam mogla živjeti. Uvijek sam sa svakog putovanja donosila neku zanimljivu čokoladu kao i proizvode sa dodatnim šećerom koji nisu ni spadali u kategoriju poslastica ali su ga imali u svojem sastavu. Nisam imala baš mnogo vremena da se ozbiljno bavim slasticama jer je moj primarni posao bilo računovodstvo. No, tada sam u Rusiji probala čokoladu koja ne sadrži zaslađivače i zaljubila sam se! Bila je to čokolada od rogača. Iskreno, prije toga nisam ni znala što je rogač.Tako sam odjednom iz upotrebe izbacila sav bijeli šećer.

Nije mi bilo teško hraniti se zdravo jer volim voće, povrće i žitarice. Osjećala sam se energičnije i raspoloženije. Od tada su moji deserti bili voće i suho voće, no počela mi je nedostajati raznovrsnost slatkiša, stoga sam odlučila početi praviti kuglice od suhog voća, orašastih putera, kakaa, kao i sirove tortice. U to vrijeme, u Rusiji nije bilo razvijeno tržište zdravih slastica tako da mi je sinula ideja da pravim i prodajem kuglice jer su doista ukusne, hranjive i zdrave.

Upitali smo Elenu da nam svojim riječima kaže zašto su klasični slatkiši, industrijski na koje smo navikli – loši.

-Bijeli šećer nema nikakve nutritivne niti bilo koje druge vrijednosti. Prazne kalorije, visok glikemijski indeks, zbog kojeg mi jako brzo dobijamo “dozu” sreće, ali takođe brzo se traži nova “doza”. I tako upadamou začarani krug i stvara se ovisnost. Debljamo se, lažno se zasitimo. Osim toga svi znamo kako šećer utječe na zube, nervni sistem, pogotovo kod djece! I djeca sa takvim izborom slatkiša u prodavnicama, nažalost, jako rano dobiju različite alergije i bolesti, a koje su vezane ne samo za šećer, nego i za ostale štetne sastojke industrijskih poslastica.

 Prštim od energije

O benefitima izbjegavanja industrijskog šećera, a koje je osjetila na svojoj koži, Elena kaže da se nikad nije osjećala bolje.

-Od kako ne jedem te kupovne slastice, i te kako sam osjetila poboljšanja razna. Prije sam se često osjećala umorno, neraspoloženo, nenaspavano, letargično. I stalno sam bila u potrazi za novim slatkišem. A kad sam odustala od šećera, nisam mogla vjerovati koliko imam energije! Koža mi je takođe postala mnogo ljepša i čišća!

Elena je još za vrijeme života u Rusiji završila kurs vegan čokolaterije i kako naglašava, doslovno zaronila u svijet čokolade. Dio svog oduševljenja je i nama prenijela.

-Prošla sam kurs vegan čokolaterije u Rusije, ali ne smatram da sam završila, jer učim svaki dan u praksi, kroz razmjenu iskustvom sa kolegama i nastavnicom Marinom Osadčenko (osnivačem škole vegan čokolade). Ja sam bukvalno uronila u svijet čokolade. Najzanimljivije je bilo saznati o kakao plodovima (zrnu): da se razlikuje po regijama uzgajanja, da ukus čokolade jako zavisi od tih regija. Da postoje vrhunske aromatične vrste kakao zrna, koja ja i koristim u svojoj proizvodnji. I još mnogo, mnogo toga!

Elenina trenutna proizvodnja odvija se u njenoj kuhinji, ali…

-Na putu sam prema preduzetništvu i nadam se da ću uskoro imati malu proizvodnju sa zvaničnim biznisom, da bih mogla širiti bezštetne poslastice u prodavnice i kafe slastičarne koje podržavaju zdravi način života!

Više o Eleninom slatkom i zdravom biznisu možete saznati na njenom Instagram profilu chocology.ba.

 Zašto su neke čokolade jeftinije od drugih?

Kakao maslac. Često se zamjenjuje različitim jeftinim biljnim ili mliječnim mastima. Hidrogenizirane masti smanjuju cijenu čokolade ali i oduzimaju njen ukus i kvalitetu.

Zaslađivači. Dodavanje prirodnih sirupa, meda, nerafiniranih šećera uvijek je skuplje nego stavljanje bijelog šećera koji često u deklaracijama stoji na prvom mjestu. To znači da je od njega u većem dijelu sastavljena industrijska čokolada čime se maskira okus jeftinih sastojaka i pogoršava kvalitetu.

Kakao prah. Čokolade na policama prodavnica uglavnom sadrže jeftiniji kakao prah s nižim intenzitetom okusa i takve čokolade nemaju puninu arome dok ih konzumirate, za razliku od aromatične kakao paste koja se koristi u visokokvalitetnim čokoladama kakve su Chocology čokolade.

Arome. Da bi industrijska čokolada imala intenzivniji miris i okus, proizvođači često dodaju vještačke arome.

Topinzi i punjenja. Kraft čokolade sadrže kvalitetno liofilizovano voće, orašaste plodove, prirodne boje i mirise voća i začina koji se mogu dodavati i kombinirati po želji klijenta, dok masovne čokolade naravno nemaju takve opcije.

( E. K./Najportal)

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending