Potraga za grobom neprikosnovenog vladara Hunskog carstva zvanično nikada nije završena, ali ako pitate mještane sela Zmajevo, reći će vam da je ta misterija za njih razriješena.

Atila Bič Božji, kažu, ne počiva ni u Banatu ni u Mađarskoj, kako se nagađalo, već baš ovdje, na plodnom bačkom ataru. Trag koji ih je, navodno, doveo do tog saznanja je žuta voda u centru mjesta od skoro 4.000 stanovnika, koje pripada opštini Vrbas (Srbija).Ovdje žive pitomi ljudi, vrijedni paori, intelektualci, zanatlije…
Svi oni piju vodu sa istog izvora. Kažu, zlatna tečnost teče iz javne česme. Ovdje ljudi dolaze I u redovima sa balonima u rukama čekaju da napune plastične i staklene boce. “Česmovaču” ne pije niko.

“Ova voda sve liječi. Naši stari su bili pametniji od nas pa su na Zmajevo s pravom gledali kao na banju. Tako su ga i tretirali i oslovljavali. A mi smo jedva uspjeli da sačuvamo ovaj maleni izvor i napravimo česmu, iako smo svjesni da je on “tačka ključanja” ljekovitosti, istorije i misterije na istom mjestu. Vjeruje se da ovdje počiva Atila Bič Božji, jer voda izgleda kao da je od zlata, a njegovo blago nikada nije pronađeno – kaže Zmajevčanin, dok čeka svoj red da napuni pet petolitarskih balona.

Zmajevačka žuta voda izvire na 369 metara dubine i zdrava je za piće, a ima moć da gori. Prvi bunar je iskopan još 1914. godine i od tada otiče u Jegričku. Između dva rata ovdje je postojalo banjsko lječilište, Narodno kupatilo sa nekoliko kada, koje su uvijek vrvile od gostiju. Zmajevčani se sjećaju da su nekada dolazili ljudi na štakama i u invalidskim kolicima, a odlazili na nogama. Voda i dalje stvara čuda, pa se razmatra davno urađen projekat za izgradnju banje arhitekte Aleksandra Minjkovića iz Zmajeva.

Atila je vladao Hunskim carstvom koje se prostiralo od Njemačke do Urala, i od Dunava do Baltičkog mora. Preminuo je 453. godine, ali je njegova smrt ostala misterija. Pričalo se da je Bič Božji kao otjelotvorenje okrutnosti život izgubio u noći vjenčanja. Pronađen je mrtav pored mlade Ildiko iz plemena Ostrogota, ali ostalo je nepoznato da li je preminuo prirodnom smrću, od prekomjerne doze alkohola ili tako što mu je neko presudio.

U svakom slučaju, Atila je sahranjen onako kako su običaji Huna nalagali – njegovo tijelo je položeno u zlatni kovčeg koji je stavljen u srebrni, a on u gvozdeni sanduk. Huni su navodno danima kopali kako bi preusmjerili tok rijeke i onda na ukazanom dnu korita iskopali dubok grob za svog vladara. Tu su zakopali sanduk i vratili rijeku na njen prirodni tok, kako bi zauvijek čuvala moćnog gospodara imperije. I tako je ostala nepoznanica gdje on danas počiva, osim što se Panonija oduvijek označavala najsumnjivijom lokacijom.

Zmajevčani imaju svoju verziju priče. Među njima je najglasniji bio Milan Murgaški Deja, koji više nije među živima, ali čije kazivanje je zabilježio Laslo Kiš, hroničar sela i autor izložbe o Zmajevu, koju čuva Svetislav Petrović, upravnik zmajevačke biblioteke. Tako je priča o Atili dobila novi sadržaj.

Murgaški je ispričao da je 1993. godine u Zmajevo došla žena koja je tvrdila da je vidovita, u šta se on uvjerio na osnovu priča koje mu je ispričala o njemu. Potom mu je rekla da će Zmajevo postati velika banja, zahvaljujući zlatno-žutoj vodi koja izvire u selu i koja je više od običnog izvora. Naglasila je da takva tečnost ne postoji nigdje više na svijetu. Ono što ga je posebno prodrmalo su bile riječi da je Ulica Ivana Milutinovića, ona u kojoj je on živio, a u kojoj se nalazi izvor, zapravo “Ulica smrti”.

“Dugo sam razmišljao o riječima vidovnjakinje, analizirao ih ali nisam mogao da dođem do pravog zaključka. Jednom sam na televiziji gledao emisiju u kojoj su tvrdili da je Atila Bič Božji sahranjen negdje u Kovilju u zlatnom kovčegu. Njegov grob još niko nije pronašao, jer oni koji su ga ubili i sahranili, ubijeni su 300 metara od njegovog groba, a oni koji su ubili Atiline ubice nastradali su još 300 metara dalje, pa su njih ubili drugi i tako je ostalo nepoznato gdje je Atila Bič Božji sahranjen – ispričao je Murgaški.

Međutim, poslije mnogo razmišljanja, povezao je stvari.Shvatio je da Jegrička tu ima slovo “A”

“Krenuo sam mojom ulicom za koju je vidovnjakinja rekla da je “Ulica smrti” i išao do kraja, utvrdivši da je dugačka 600 metara. Zatim sam skrenuo desno, jer preko pruge nisam mogao, i preko mosta na rijeci Jegrička stigao do stare hrastove šume, jedine u široj okolini.

Kada sam je posmatrao iz daljine, shvatio sam da ona ima oblik slova “A”. Tako mi je konačno sinulo da hrastova šumica zapravo otkriva da je Atila Bič Božiji sahranjen tu. Povezao sam to sa pričom mog brata koji je radio u Titovom kabinetu – kaže Murgaški.

On mi je govorio kako bi Tito kada bi Plavim vozom prolazio kroz naše selo, kod Jegričke bi obavezno povukao zavjesu. Brat je mislio da predsjednik gleda Zmajevo i bio je sretan zbog toga, a on je, ustvari, znao da tu negdje počiva Atila Bič Božiji, samo ne zna gdje tačno. Zato je Jegrička prokopavana prije izgradnje kanala Dunav – Tisa – Dunav. Prema tome, moja vizija je potkrijepljena činjenicama koje apsolutno dokazuju da je Atila Bič Božji sahranjen u centru Zmajeva, da se njegov grob nalazi tačno na mjestu gdje izvire žuta voda za koju je vidovnjakinja rekla da je sva od zlata – zaključuje stanovnik Zmajeva.

Gdje je Atilino blago?
Sve se zapravo vrtilo oko toga gdje je završilo Atilino zlato, a ne on. Zbog toga je od tolike važnosti bio ishod potrage za setom kovčega u kojem je vladar Huna sahranjen. Murgaški iz Zmajeva je navodno razriješio tu misteriju. (Naj portal)