Pratite nas

Sudbine

Jesen prođe, Milan se ne oženi: NEĆE ŽENA ZA SELJAKA

Published

on

Godinama Milan Tomić na društvenim mrežama objavljuje ljubavni oglas da traži saputnicu za životu njegovom selu. Bogat je, sve daje za ljubav ženi koja odluči da se uda ta njega.

Milan Tomić je jesenas iz sela Gojina Gora, na Fejsbuku je objavio da bi se rado oženio ali onom koja se ne libi seoskih poslova, štale i stoke. Poziva je u prvi mah bilo dosta, ali više od onih žena koje su željele da mu daju podršku, a ne da se udaju za njega i sa njim dočekaju starost.

Jesen je prošla, a Milan se oženio nije, ali kako kaže od te namjere i dalje ne odustaje, iako je evidentno da današnje dhevojke beže od sela kao „đavo od krsta“.

“Sve su htjele da se druže, ali nijedna nije htjela da ostane. Da li su se uplašile teškog života na selu, ili im nešto drugo nije odgovaralo to ne znam. Iz čitave te priče proizašla je jedna ozbiljna veza, koja se ipak nije sretno završila. – kaže za Rinu Milan Tomić.

U selima opštine Gornji Milanovac živi čak preko dve stotine neoženjih momaka, i to je najveća njihova i muka njihovih majki. Buduću snahu i svekrva Zorka, MIlanova majka, prihvatiće raširenih ruku, jer je došlo vrijeme da neko zamijeni staru majku i umjesto nje na šporet pristavi vodu za kafu i dočeka goste.

“To je moja najveća želja, da se moj Milan oženi. Svakoj majci njeno dete je najbolje, ali on je zaista veliki čovjek i ne bi se ta žena koja bi došla ovdje nikad pokajala. Svi misle da se u selu preteško radi, ali nije to mnogo teže od stajanja za kasom u prodavnici osam sati dnevno, ili raditi u nekoj fabrici, ovdje će bar biti svoj na svome – kaže Milanova majka.

“Naše selo nije džungla, blizu su škola i autobuska stanica. Imamo dva hektara zemlje, bavimo se stočarstvom i voćarstvom. Ali današnje djevojke su takve da bi pre radile za malu platu u gradu, nego se udale u selo – kaže Milan.

Najveća njegova želja je da dobije bar jedno dete, da njegova kuća oživi i slava nastavi da se slavi. Milanovi kriterujumi nisu visoki, a ona koja se odluči da dođe na selo i da se uda, imaće bezgraničnu podršku, razumijevanje i ljubav.

“Кuću sam sredio, sve poštenim radom i sa svojih deset prstiju. Ostalo je da se sredi još samo kupatilo, ali možda će to morati malo da pričeka jer mi je majka bila mnogo bolesna i dosta novca je otišlo na njeno liječenje – kaže Milan dok obara pogled i nada se da će mladu ipak sačekati sa pristojnim kupatilom. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending