Arif Hamzić, suprug i otac dvoje maloljetne djece, nedavno je konkurisao za posao u službi za civilnu zaštitu u Kladnju. Kriterije koji su se odnosili na srednju stručnu spremu, poznavanje rada na računaru i stranog jezika je zadovoljio, no bodovi su ga doveli tek do trećerangiranog:

„S tim da mi nisu računali to što sam član šehidske porodice, na tome sam trebao dobiti 30% na ukupno osvojen broj tako da sam na poziciji bio treći, Anel Selimović prvi, Fuad Muhić drugi“.

Scenarij se ponovio i na konkursu za drugu poziciju u istoj službi gdje je prvorangirani Selimović, dobivši jednu poziciju, drugu prepustio Muhiću, a Hamzić je ponovo ostao treći.

Rezultati konkursa, priča Hamzić, možda ne bi bili sporni da su kandidati dobili jasan uvid u način bodovanja, ali i da oni koji su dobili posao ne pripadaju stranci koja je na vlasti u Kladnju – Pokretu demokratske akcije. Ovako je, tvrdi, jasno o čemu se radi:

„Kako je naš općinski načelnik prešao u PDA, ovo ovdje je postao kaubojski grad. Bez njegovog odobrenja se ništa ne može završiti, od Lovačkog društva, pa do Doma zdravlja“.
Obrazloženja su iz Federalne tražili i kod općinskog načelnika. Iako smo tražili izjavu, dobili smo samo odgovor putem maila u kojem nam je rečeno da su kandidati imali mogućnost žalbe te da odgovore i uvid u način bodovanja možemo dobiti po okončanju konkursne procedure.

Sagovornik Hamzić je, uz pravnu pomoć, već uložio žalbu, no, kako kaže, odgovora još nema. S druge strane, ovo nije jedini slučaj na koji smo naišli.

Posao u Kladnju, sa završenim fakultetima, nisu mogli pronaći ni sinovi mještanke Kladnja na koju smo naišli:

„Ovaj stariji je čekao 12 godina, to znam. Ovdje čekao, predavao, nije mogao dobiti. Onda je kasnije u Sarajevu predavao – nije mogao dobiti, u Tuzli predavao – nije mogao dobiti. To je sve bilo stranački koliko smo kasnije mi saznali“.

I tako smo nailazili na različite građane sa istim problemima. Više se, kažu, ni ne iznenađuju na ovakve društvene pojave.

Toga ima u svakom gradu i općini, kažu građani, no rijetko ko skupi hrabrost javno govoriti o tome. Razlog je uglavnom što strahuju da tek nakon toga neće pronaći svoje mjesto u poslovnom svijetu. Ipak, oni koji se odluče na to, nemaju straha.

Arif Hamzić se nada da će njegov primjer podstaknuti i druge da javno govore, jer samo tako postoji mogućnost da se nešto promijeni. Problem se, kaže, ne može riješiti sve dok se o njemu šuti. Ali, kako riješiti problem, kada svaka stranački kadrovi, odmah po dolasku na vlast počinju zapošljavati svoje.  (Naj portal)