Znali smo da psi i ljudi kako stare dobijaju neke iste bolesti i određene funkcije im opadaju. Ovaj rad pruža dokaz da se slične molekularne promjene događaju i tokom starenja, kažu genetičari. Genetičari su se pozabavili upoređivanjem psećih godina života sa ljudskim pa su zaključili kako jedna pasja godina nije ekvivalentna sedam ljudskih godina, kako se naširoko vjeruje i računa.
Dob su procjenjivali na američkom Univerzitetu Kalifornija u San Diegu i to postupkom koji se zove epigenetski sat, i proučavali su fenomen nazvan metilacija DNK. Naime, kako sisari stare, njihova DNK skuplja metilne skupine koje se “lijepe” za DNK, a po kojima se otprilike može odrediti nečija dob.
Uporedili su epigenetske satove ljudi i pasa kako bi bolje razumjeli gene povezane sa starenjem. Odabrali su pse koji žive u istim sredinama kao i ljudi. Pratili su stope metilacije kod 104 labradora u dobi između četiri nedjelje i 16 godina. Zatim su te podatke upoređivali s objavljenim profilima metilacije za 320 ljudi u dobi od jedne do 103 godine.
Otkrili su kako neki periodi psećeg života slijede isti obrazac kao i ljudski, iako se neki drugi periodi ne preklapaju toliko precizno.
Na primjer, stopa metilacije pokazala je da štene od sedam nedelja odgovara ljudskoj bebi staroj 9 mjeseci, kod obje vrste u tom periodu počinju da izbijaju prvi zubi. Ali, kasnije su razlike veće jer pseći sat otkucava mnogo brže, pa štenci brže ulaze u pubertet i dostižu polnu zrelost u prvoj godini života.
Kako pas stari, njegov epigenetski sat se usporava i počinje se opet usklađivati s ljudskim, u kasnijim godinama života. Recimo, prosječni 12-godišnji životni vijek labradora usklađen je s prosječnim životnim vijekom ljudi, a koji je oko 70 godina.
