Pratite nas

Sudbine

Emina ima 16 godina, vozi traktor, trenira bikove i takmiči se u koridi: VAŽNO JE DA SU MOJI BIKOVI ZADOVOLJNI, A INTERNET I MOMCI MOGU SAČEKATI (VIDEO)

Published

on

U ruralnim područjima odrastanje sa sobom nosi niz poslova sa kojima se mladi u gradu nikada, ili izuzetno rijetko susreću. Logično je da se u takvim specifičnim uslovima stvore neke neobične navike i zanimanja.

Jedna priča o takvom odrastanju dolazi iz Bugojna a glavni akter je Emina Ćatić (16) čija su najveća ljubav bikovi i koride.
Naime, Emina je najmlađa vlasnica i kondicioni trener bikova u Bosni i Hercegovini. U svojoj štali ima 6 bikova. Ona je prvi razred srednje škole, i pored ljubavi prema bikovima, Emina pomaže i svojoj porodici oko poljoprivrede.

Emina je za jutjub kanalu Tatabrada.tv predstavila svoja tri bika od kojih joj je, kako kaže najdraži Roni, kojeg je od malena prvog zavoljela. A ljubav prema bikovima, još od malih nogu usadili su joj roditelji, koji su još davno počeli držati bikove, te njoj nije bilo teško da i sama počne brinuti o njima.

„Prvi put kad sam ušla u štalu i počela obavljati te poslove, bila sam četvrti razred osnovne, imali smo tada jednog starog bika, imao je možda 850 kila, ali znao je svakog malo ubosti. A ja sam ga jednom sama izvela, i meni ništa nije htio uraditi, ja sam ga trenirala, vodala… – kaže Emina objašnjavajući da od malena nije imala strah pored tako velikih životinja.

To je upravo i bio razlog zašto je otac kupio bika samo za nju, jer je kako kaže uvidio da ona zna sa njima. Tako da je ubrzo nakon toga počela sa treninzima zajedno sa njima, kako bi kasnije sa ocem počela odlaziti po koridama.

„Prvi nastup je bio onako u druženju u Bajrinoj areni u Donjem Vakufu. Od tada se prava ljubav prema borbama i pojavila, drugi su me podržavali i eto – kaže Emina koja priznaje da je bilo i pobjeda ali i poraza, ali ne brine, tek je krenula u taj sport pa se nada da će imati uspjeha u daljim borbama.

Emina je ispričala i jednu zanimljivu činjenicu – da među volovima ima jedan od kojeg njen otac ima najveći strah.

„Ima tu jedan vo, od kojeg se moj otac boji, a ja recimo ne. Tako da stalno ga ja izvodim. Mada ima jedan koji mu je i omiljen, Jelenko, on je star. Ali ga otac voli zato što nikad nije poletio na njega, ima velike rogove milina, ali je uvijek fin. Baš uvijek kaže kada bi mu neko došao i ponudio punu vreću para za njega, on ga ne bi prodao – objašnjava ova 16-godišnjakinja koja smatra da se njena hrabrost da bude pored ovako velikih životinja, vjerovatno sama od sebe došla.

Što se tiče same primpreme bikova za borbu Emina kaže da se neke stvari imaju primat nad drugima:

„Najglavnija je ishrana. A onda dolaze i treninzi. Na primjer svaki drugi dan ili treći uvodi se trening, a kada se ugovori borba, onda svako jutro ili noć treniramo. Ja sam odabrala tako kad dođem iz škole, predveče, odem jedno dva sata svaki drugi dan i sa njim treniram – objašnjava ova djevojka i dodaje da se i oko krava, teladi i svih životinja ima posla, pa i tu pomaže roditeljima.

Na pitanje, kako reaguje njena okolina na njen sport, Emina kaže da su reakcije različite:

„Na primjer, moji vršnjaci u školi, njima je to smiješno. Oni provode vrijeme na društvenim mrežama. Ja to toliko ne volim. Više vremena provedem oko volova. Dok njih ne riješim, ne namirim, nema interneta. Nek oni meni nisu gladni, a internet može i da čeka – kaže kroz smijeh Emina koja priznaje da ima jedna vršnjakinja koja se bavi istim sportom, tako da se one dvije međusobno dopunjuju.

Takođe iako ima samo 16 godina Emina vozi i traktor, priprema hranu za svoje ljubimce i pored svega toga uspijeva da bude uspješna u školi. Za momke kaže da je se ne plaše jer ima tako jake životinje, jer su uglavnom iz istog svijeta, tako da su im intresi slični.

Emina u ovom svom sportu najviše uči od starih kordaša, jer nešto mlađi kordaši kaže da su se više okrenuli nekim promocijama samih bikova i da se slabo od njih šta može naučiti.

„Nema tih para što će zamijeniti ljubav prema bikovima, kakvi automobili, kakvi milioni – kaže Emina iskreno. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending