Britanac Ijan Tilston (34) doživio je bizarnu saobraćajnu nesreću kada mu je konj pao na auto i smrskao mu lice do te mjere da ga porodica prepoznaje samo po nosu.
On je jedva ostao živ nakon što je 10. januara prošle godine na raskrsnici naletio na životinju koja je pobjegla sa obližnje njive na putu između Havardena i Nantviča u Češiru. Dok je vozio klizavim putem, automobil ispred njega je udario konja, koji je odletio ka njegovim kolima i pao pravo na šoferšajbnu.
Ijan je hitno prebačen u bolnicu “Salford” gdje je obavljena spasonosna operacija mozga. Poslije je uslijedio niz hirurških zahvata kako bi mu se rekonstruisalo lice.
Više od godinu dana nakon nesreće Ijanov brat Adam je za medije rekao da je stavljen u indukovanu komu.
“Imao je nekoliko operacija, a čak su mu i rekonstruisali lice. Njegovo cijelo lice je smrskano u sudaru i morali su da mu uklone dio lobanje tokom operacije. Bio je u potpunom haosu nakon nesreće i samo smo po nosu znali da je to on – ispričao je Adam za Liverpul eho.
Ijanu su teške povrede zauvijek promijenile život, jer je izgubio vid i treba mu 24-časovna njega.
“Žele da ga otpuste, ali nam trebamo negdje da ga prebacimo. Sada pokušavamo da transformišemo kuću naše mame. Željeli bi da on kod kuće ima nekakav kvalitet života. Jednostavno želimo da mu nešto sredimo – kaže Adam.
On se zatim osvrnuo na samu nesreću, čiji je uzroke istražila policija, ali nije pronašla ničiju odgovornost.
“Policija je tada rekla da je to bila čudna nesreća i da je ograda bila u dobrom stanju, ali su konji ipak pobjegli – kazao je Ijanov brat.
Adam je objasnio da su mu ljekari rekali da je krvarenje na mozgu njegovog mlađeg brata najgore koje su ikada vidjeli. Međutim, Ijan sada može da govori i takođe je u stanju da djelimično pomjera desnu ruku, nešto što se činilo nemogućim daleko prije 12 mjeseci.
Uprkos svom ogromnom napretku, Ijan je pretrpio teško oštećenje mozga i sada je slijep i nepokretan. Takođe, ponekad misli da je 2010. godina.
“Bio sam na poslu i oko 9.30 ujutru me je nazvao djed. To je bio prvi put u životu da sam ga čuo da plače. Pomislio sam na najgore, da je umro. Otišao sam kod bake i deke i čekali smo vijesti. Od tada su nam se životi promijenili. U početku smo se pripremali na najgore – prisjeća se Adam.
Dodaje da je prekretnica bila kada je na intenzivnoj njezi podigao palčeve prema njima. (Naj portal)
