Do 2017. godine donori organa mogli su biti samo otac, majka, brat, sestra i supružnici. Izmjenama i dopunama Zakona o transplantaciji organa i tkiva u svrhu liječenja u Federaciji BiH, za koje se Udruženje dijaliziranih i transplantiranih bolesnika u FBiH izborilo prije pet godina, doniranje organa produženo je do četvrtog koljena. No još prijatelj prijatelju u FBiH ne može donirati organ.
Udruženje je do sada u nekoliko navrata pokretalo inicijative, ali su, kako kaže Tomislav Žuljević, predsjednik, nailazili na barijere jer se spominjala trgovina organima.
Jedna takva inicijativa, da se radi na unakrsnim transplantacijama, a koja je prema riječima Žuljevića podržana u oba doma Parlamenta FBiH, pokrenuta je i preko Majre Dautbegović, zastupnice u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH.
“No onda su došli izbori, pa sad čekamo da se konstituiše vlast. Nedavno sam po tom pitanju razgovarao i sa nadležnima u Federalnom ministarstvu zdravstva koji su nas podržali, pa se nadamo da će oni kao predlagači, čim se steknu uvjeti za to, izaći pred Parlament da se uvrsti u zakon da i prijatelj prijatelju može donirati organ – pojašnjava za “Fakto” Žuljević.
No zakon ne radi transplantacije, nego ljudi! Zbog toga se u Udruženju previše ne raduju jer u kliničkim centrima živi donori mjesecima, kako kažu, čekaju da daju organe.
“Dobro je imati zakon, koji jeste alat, ali ako ga ne koristite, onda on ništa ne vrijedi. Nažalost, mi svjedočimo tome da naši zdravstveni centri rade jako malo transplantacija – ističe Žuljević.
Kaže kako bi onima koji čekaju na doniranje organa puno značilo omogućavanje da i prijatelj prijatelju donira organ.
“To bi jednostavno bio spas za mnoge koji čekaju transplantaciju. Puno je porodica koje u rodbini nemaju potencijalnog donora u smislu zdravlja, jer bubrežne bolesti su često genetski predodređene. Ako otac ili majka imaju tu bolest i djeca će je imati. To ih sprečava da budu donori. Osim toga, svaka osoba koja izrazi želju da daruje bubreg ili dio jetre bez ikakve naknade dobro je došla.
Puno je situacija gdje ljudi decenijama zajedno rade, ti se ljudi toliko srode i postanu više od porodice. Ali kad neko svom kolegi želi donirati bubreg on to ne može zbog zakonskih prepreka. Ne biste vjerovali koliko je takvih ljudi. S obzirom na to da imamo jako malo kadaveričnih transplantacija, nama je svaki živi donor vrijedan zlata, bio on iz familije ili ne. To je u zemljama Evropske unije normalna stvar. Ako to ima Hrvatska, zašto ne bi imala i BiH – naglašava Žuljević.
U BiH je oko 3.000 osoba na dijalizi, od toga u FBiH njih oko 2.000. Oko 220 ih čeka na transplantaciju bubrega, 30-ak na transplantaciju jetre i 25 transplantaciju srca. No prema riječima Žuljevića, te su brojke puno veće jer se mnogi i ne prijavljuju na listu za transplantaciju upravo zato što nemaju nade da će jednom dobiti poziv.
A kako bi je i imali pored podatka da je u FBiH prošlo skoro 450 dana od zadnje kadaverične transplantacije.
“Od 2.000 dijaliznih pacijenata, njih čak 700 bi mogli biti transplantirani. Nezadovoljstvo pacijenata polako dostiže kulminaciju. Ne spominjem stalno kadaverične transplantacije onako, jer su one pravi izvor organa. U Hrvatskoj je čak 95 posto svih transplantacija sa preminulih osoba, samo pet posto sa živih donora. Šta mogu očekivati oni koji čekaju transplantaciju jetre, ako nemaju živog donora, ti ljudi će umrijeti. U ništa boljoj situaciji nisu ni oni koji čekaju srce – ističe Žuljević.
U Udruženju navode kako je u FBiH u ovoj godini urađeno ukupno 10 transplantacija bubrega, i to šest u Univerzitetskom kliničkom centru (UKC) Tuzla i četiri u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu.
Ne žele kriti podatke iako, kako kažu, imaju pritisak sa UKC Tuzla da se ne objavljuju brojke o transplantacijama.
“Upravo sam se ubratio direktoru UKC Tuzla sa riječima da naša komunikacija nikada nije bila lošija i da će Udruženje iznositi podatke koje zna bez obzira što nam oni to ne dozvoljavaju. Jučer sam kontaktirao i Centar za transplantacijsku medicinu koji uopće nema podatke za zadnja dva mjeseca sa kliničkih centara. Ne znam razlog zbog kojeg klinički centri ne žele da javnost zna koliko je urađeno transplantacija, pogotovo mi nije jasno zašto je tu najglasniji klinički centar koji je uradio najviše transplantacija.
Mislim da je to pogrešan put jer svaka transplantacija daje nadu drugim pacijentima da će i oni doći do donora i biti transplantirani. Osim toga, to je uspjeh i naših ljekara, a Udruženje sa nestrpljenjem čeka pozitivnu informaciju da je objavi – zaključuje Žuljević. (Naj portal)
