Pratite nas

Razglednice

Prkosila je i prkosi: ZNATE LI PRIČU O TVRĐAVI PSET IZ BOSANSKE KRUPE

Published

on

Čovjek antike koji bi morao živjeti u srednjem vijeku kukavno bi se ugušio, isto kao što bi se i neki divljak morao ugušiti usred naše civilizacije. Postoje vremena kada čitava jedna generacija dospjeva između dvije epohe, između dva načina života, tako da gubi svaku prirodnost, svaki moral, svaku sigurnost i čednost.”

Ovo je možda najbolji opis kulturoloških promjena društva. Iako se nama sa našeg aspekta čini da je srednjovjekovni život bio pakao i srednjovjekovni ljudi bi to danas rekli za naše živote. Da, možda danas nema vitezova ili princeza koje lutaju tajanstvenim šumama i svojim osmijehom očaravaju jelene i leptire, ali tad ih je bilo.

Tad je i Krupa imala svoju princezu, svoju Krupanu koja je svoje utočište, svoje srednjovjekovne bedeme digla tu u dolini Une i Krušnice, na lokaciji koja je prepuna prirodnih ljepota i kulturno – historijskog blaga, a koju danas poznajemo kao Bosanska Krupa, piše portal macanovici.net
.
Kroz svoju historiju stari grad ili tvrđava je pretpjela mnogobrojna rušenja, ali je ipak sačuvala glavne konture. Upravo one konture oko kojih se digao kasnije grad. No, da se vratimo na tvrđavu koja se prvi put spominje u davnom XIII stoljeću kao tvrđava Pset koja ima važnu ulogu u vojnoj odbrani između istoka i zapada. Stari ljudi rekoše prošlost je iza nas i iz nje trebamo da učimo u sadašnjosti, a tragovi pisane baštine kažu da je Pset izgrađen XIII stoljeća, tokom turbulentnog perioda za krupljane gdje su se naizmjenično smjenjivale hrvatske vlastele i ugarski kralj

Bila je to utvrda o kojoj se pisalo kao prkosnoj, a prkosila je. Nekoć davno u dva navrata 1522. i 1523. godine Surin paša Bosanski pokušao je sa 2 000 konjanika i 5 000 vojnika osvojiti krajišku princezu. Trajao je taj pohod četiri mjeseca i označen je kao prvi pokušaj. Ne, nisu uspjeli. Krupa je ostala Krupa neovisna i prkosna. Ali, nažalost ne predugo jer samo četrdeset godina kasnije svoj pohod u osvajanju Krupe realizovao je Mustafa-paša Sokolović. Tog 23. juna 1565. godine Osmanlije su osvojile grad i Tvrđavu na kojoj je poginuo tadašnji branitelj Matija Bakić. Dolaskom Osmanlija grad se počeo širiti i na lijevoj i na desnoj obali Une.

Tvrđava postade dom jake posade koja je bila dobro naoružana, a prema podacima iz 1577. godine radi se o broju od 300 konjanika i 400 pješaka. Pored dizdara sjedio je u Krupi i kapetan od 1565. godine. I dizdari i kapetani Krupe bili su do druge polovine XVIII vijeka iz porodice Badanjkovići ili Badnjevići. Kako se vidi iz triju osmanskih isprava od 1566. godine prvih godina poslije zauzeća Krupe, a vjerovatno i kasnije, posada toga grada, kao i ona u Kamengradu, primala je platu od prihoda mukate fojničkih i kreševskih rudnika i sarajevske voskarnice.

Osmalijama je Krupa bila važno uporište za dalja osvajanja prema sjeveru i zapadu, a za to im je bilo važno da osvoje Bihać i okolne utvrde u Krajini. Od zauzeća Krupe pa do Karlovačkog mira 1699. godine vodile su se česte borbe između austrijskih i osmanskih trupa. Austrijanci su opsjedali Krupu 1581. i 1692. godine. Posljednji veći napad austrijskih trupa uslijedio je 1716. godine u vezi sa bojem pod Banjom Lukom. Krupa nije pala, ali je njena okolina popaljena.

Prema popisu izvršenom 1833. godine tvrđava u Krupi (u kadiluku Kamengrad), bila je dobro opskrbljena. Među ostalim tu je bilo 14 topova raznih kalibara, 3 300 oka baruta, tj. 66 sanduka, 60 oka olova u polugi, 4 oke misirskog fitilja, puno alata krampova, lopata i sjekira.

Sudbina ili ko zna šta li je htjela da se čitav grad digne oko tvrđave i danas se tu tik do tvrđave nalaze i katolička crkva i pravoslavna crkva i džamija što nam govori o multikultularnosti grada. Pset, današnji nacionalni spomenik BiH je smješten u samom centru grada Bosanska Krupa. Iako je nekada bila periferna teritorija keltsko-ilirskog plemena Japoda, danas je Krupa savremeni grad. (Naj portal)

Razglednice

Njih dvoje imaju jedinstven stil života: ŽIVE BEZ STALNOG DOMA, ČUVAJUĆI TUĐE KUĆE PO SVIJETU

Published

on

Jedan britansko-američki bračni par pronašao je jedinstven način života – nemaju stalni dom niti troškove stanovanja, već putuju svijetom čuvajući kuće i stanove nepoznatih ljudi. Zauzvrat, imaju besplatan smještaj i brinu o ljubimcima i biljkama vlasnika dok su oni odsutni.

Ovaj način života omogućava im da uštede na troškovima stanovanja, što im odgovara, i ne planiraju da stanu.

“Oboje volimo putovanja, a ovakav stil života privlačio nas je od samog početka. Upoznali smo se 2013. dok smo oboje živjeli u inostranstvu, i odmah smo zavoljeli ovu ideju. Čuvanje nečijeg doma uglavnom uključuje brigu o kućnim ljubimcima, biljkama, održavanje sigurnosti i higijene doma, a sve u zamjenu za besplatan smještaj – objašnjava Ejmi Hornsbi.

Do sada su obišli oko 15 zemalja i stekli brojne prijatelje, među kojima su i ljudi i životinje. Ovako mogu da putuju polako i posjećuju manja mjesta i sela koja bi kao turisti vjerovatno propustili.

Putujući i boraveći u tuđim domovima, oni rade na daljinu – Ejmi kao slobodni pisac, a njen suprug kao učitelj engleskog jezika. Iako su daleko od klasičnog doma, ovakav način života omogućava im minimalne troškove dok istražuju svijet i zarađuju.

Ona i njen suprug prvi put su čuli za ovakav način putovanja dok su živjeli u Južnoj Koreji, a zatim se preselili u Poljsku. Kroz preporuke i grupe na društvenim mrežama, pronašli su ljude kojima je bila potrebna briga za kućne ljubimce tokom njihovog odsustva. Tako su stekli prve preporuke, što im je kasnije pomoglo u prijavama na platforme za čuvanje kuća.

Prve zadatke dobili su u Engleskoj, gdje su čuvali mačke, a potom i papagaja. Ovaj način života brzo je postao njihova svakodnevica, a sa mnogim vlasnicima su ostali u kontaktu. Dvoje vlasnika čak su im bili svjedoci na vjenčanju tokom pandemije.

Poslije više od 50 čuvanja, znaju šta im odgovara. Uživaju u minimalizmu, brizi za prelijepe životinje i stvaranju jedinstvenih uspomena. Povremeno moraju popuniti praznine sa nekoliko noćenja u hotelima, ali ih to ne ometa u njihovom načinu života.

Tokom pandemije su pokušali da se skrase u Engleskoj, ali ubrzo su shvatili da im to ne odgovara. Vratili su se putovanjima, prodali svoj namještaj i nastavili sa životom bez stalnog doma.

Iako mnogima ovakav način života nije razumljiv, Ejmi i njen muž ga istinski vole i vjeruju da je život prekratak da bi se živjelo po tuđim očekivanjima, prenosi Business Insider. (Naj portal)

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending