Kroz istoriju Bosna I Hercegovina je vrlo često bila ram za sliku o tragičnoj sudbini i svijeta i čovjeka u njemu. Ona je kao krvavi čvor civilizacija, nicala u sjenci džamija iz Stambola, pravoslavnih bogomolja i katedrala iz Beča.

Na takvim mjestima se uvijek teško živi, manje vidi i sve skuplje plaća. Tu se povijenom glavom veličina i mjera ljudi otkriva dužinom njihovih sjenki. I život se odvija u odlomcima, jer je stvarnost sastavljena od krhotina.

Desi se ponekad da poput zalutalog metka, ispod kore svakodnevnice, bljesne svjetlost. Mesud Keranović, po vjeroispovesti musliman, obnovio je srpsku pravoslavnu crkvu u selu Osredak kod Cazina u Bosni i Hercegovini.

U ovom selu prije rata živjeli su Bošnjaci i Srbi. Vremenom su se svi stanovnici srpske nacionalnosti raselili. Za sobom su ostavili crkvu i groblje, koje je bilo u sve gorem stanju. Posljednjih godina crkvu i groblje renovira i održava muslimanska porodica.

Mesud, njegova supruga i sinovi proteklih godina svaki slobodan trenutak su koristili za obnovu crkve. Nekada je Mesud radio na građevini i odatle potiče njegovo iskustvo, ali kaže kako ga je volja da renovira ovu crkvu podstakla da nauči i neke poslove koje nije ranije znao.

“U trenutku kada je krenula obnova, crkva je bila na korak do rušenja, prisjeća se Mesud na Fb stranici “Niste znali”, autora Dušana Tamburića.
Napukli zidovi stare crkve ubrzo su skroz popucali i gotovo se razdvojili. Sada je međutim, situacija znatno drugačija.

“Živim ovdje više od 40 godina i moji prijatelji, prije sveg zla što je bilo, rat i to što nas je snašlo, više nisu tu, pa dođu ovdje, stojimo, pričamo… A iza stoji ruševina, a to je ipak njihova svetinja – priča Mesud Keranović.

Razumijevanje mještana je nažalost izostalo, ali na Mesudovu sreću, sinovi mu studiraju građevinu pa su puni ideja koje koriste projektu.
Pored sinova, najveći oslonac mu je i supruga Fatima, kojoj nije bilo teško da se, osim što donosi ručak i vjerno bodri supruga, prihvati i težih fizičkih poslova. Tako je jednom priliku pomagala čak i oko podizanja crijepa.

Kada se radi o njegovim komšijama iz djetinjstva, Srbima, situacija je drugačija. Iako već godinama ne žive u selu, često ga obilaze. Njihove posjete obilježavaju razgovori kraj ove crkve, pored koje je i razrušeno groblje. Ova tužna slika, između ostalog bila je okidač koji je kod Mesuda probudio volju za djelanjem. Kako kaže nije mu prijatno da sa njima priča kraj ruševine, koja je njihova svetinja.

Kako se radi o obnovi pravoslavnog objekta, logično je očekivati podršku crkve. Ali, ona je i ovoga puta izostala.

“Crkva nam nije ništa donirala, uglavnom su to samo donacije ljudi koji su odrastali ovdje, a sada žive negdje daleko na primjer u Australiji, Kanadi… Jedino nam je Vlada pomogla jednokratnom donacijom u iznosu od 5.000 maraka, odmah poslije toga dolazila je da pomno prati trošenje tog novca – naglašava Keranović.

Čovjek koji je pokrenuo dirljivu priču dodaje da su se svi žitelji sela nekada zajedno tu igrali kao djeca, bez podjela. I žali što ih je rat podijelio. Ali, nada se da je sa tim gotovo, i da će ljudi ubuduće biti ujedinjeni u dobrim i plemenitim djelima, poput obnove ove crkve.

Priča ovog dobrog, velikog čovjeka i njegove porodice nam kazuje da sve ono što iznedri priroda, a u šta istorija posije sjeme zla, mržnje i inata – ne može ni sebi ni drugima donijeti dobro. Obilježena je ona i saznanjem da je neki bolji, ljepši i tolerantniji svijet i život ipak moguć – jedini uslov je, biti i ostati čovjek. (Naj portal)