Pratite nas

Razglednice

I u Varešu postoji Dodik: ALI DARIO ŽIVI ZA BOSNU I IMA NAJLJEPŠI RESTORAN NA SVIJETU

Published

on

Dario Dodik (47) odrastao je u vareškom selu Semizova Ponikla, šest kilometara od grada i na 1.250 metara nadmorske visine. Bio je đak pješak.

„I u ratu do 1994. bio sam tu. Kad sam vidio šta se događa, poželio sam pobjeći iz HVO-a, u koji sam otišao dobrovoljno. I to mi je uspjelo.”

A pobjegao je, kaže, u Hrvatsku, gdje je živio od kraja 1994. do 1997. godine. Jedno vrijeme Dario je radio na građevini a onda je postao pizza-majstor.

Nakon povratka u Vareš otvorio je kafić koji je nakon dvije godine zatvoren jer mu nije produžen najam. Godinu dana prije roka završio je, kaže, pravni fakultet. Radio je skoro 10 godina u Ministarstvu sigurnosti BiH kao pravnik. A onda se u proljeće 2014. u Varešu sreo s prijateljem Petrom Jelićem. Pogledali su se u oči i nakon studioznog razmatranja od 10 sekundi:

„Hoćemo li? Ma hoćemo!” odlučili su krenuti u biznis i lokaciju starog mlina pretvoriti u restoran s konakom (hostelom) – objekt koji je, za razliku od mnogih drugih u BiH, potpuno uklopljen u prirodu i okruženje.

„To je mješavina bosanskog stila kojim odišu stare bosanske kuće ovdje u Novakovićima”, kaže Dario.

“Imamo restoran sa 60 mjesta u zatvorenom prostoru i stotinjak mjesta vani, hostel sa 30 kreveta u osam soba, gdje su dva studio-apartmana, dvije hotelske sobe i četiri sobe sa više kreveta. Nije bilo jednostavno. Malo ljudi je vjerovalo da ćemo nešto napraviti što će raditi – kaže Dodik.

Restoran nudi jela tradicionalne domaće kuhinje, domaći kruh pečen u krušnoj peći na drva. U ponudi su i pizze, zatim teletina spremana u tradicionalno kovanim oćevskim pekama (ispod sača), potočna pastrmka iz vlastitog bazena, natur šnicla koja se pravi sa heljdinim brašnom, vareški sirevi, domaće sušeno meso po staroj recepturi i još mnogo toga. Od kolača tu je vareška gibanica, koja je najsličnija baklavi, ali se ne peče.

Inače, ovaj jedan od najljepših restorana u regiji, ponikao je u blizini mlina potočara, za koji se vjeruje da je star minimalno 120 godina i zasigurno se zna da je izgrađen na mjestu na kojem se prethodno nalazio Majdan – kovačnica, o čemu svjedoči i velika hrpa šljake koja je nastala topljenjem i obradom željezne rude, kao i kovani predmeti koji su pronađeni tokom izgradnje objekta. Tokom cijele sezone dolaze turisti iz svih krajeva svijeta, jer to što dožive u Varešu rijetko gdje da postoji.

“Sve je veći broj stvarnih turista. U prethodne dvije godine kod nas su boravili ljudi iz 30 država. Što se tiče prirode u Varešu, možemo da se poredimo sa Vlašićem, samo nam nedostaje infrastrukture. Nemamo podršku ni lokalne ni kantonalne vlasti. Pomoć u uređenju lokala pružile su naše arhitekte Sanda i Majda i, naravno, moja supruga Božidarka, jedna od najzaslužnijih za toplinu kojom odiše restoran – otkriva Dodik, te dodaje da je Vareš bio i ostao “Bosna u malom”. :

“Pola mojih radnika su Bošnjaci, tu su i Hrvati, imam i Srba. Tu nema nikakve podjele, bilo je nešto u ratu. Vidite, kad dođete u Zagreb niste Hrvat, onda ste Bosanac. Srbin iz Vareša i u Srbiji nije Srbin nego je Bosanac. Nikada nismo imali velike sukobe, to su bili pojedinci koji su budili nekakav sukob a 80 posto ljudi je uvijek živjelo skupa. Čak i u ratnom periodu mi smo se družili, iako smo bili na raznim stranama”

Dario je nezavisni vijećnik u OV-u Vareš. Ušao je, kaže, u ovu avanturu da pokuša pomoći svom gradu. Ustvrdio je da ono što Varešu najviše fali su ljudi. Grad je imao 23.000 stanovnika 1991, a sada vjerovatno nema više od 7.000. Dodao je da se rodi do 30 beba godišnje, a da umire 150 ljudi. Nadu daje buđenje rudarstva. Niko ga ne može ubijediti da Bosni i Hercegovini ne dolaze bolji dani.

“Da ne mislim da će Bosna preživjeti, ne bih bio u Bosni i ne bih uložio sav život u ovo. Vjerujem u male, pametne, vrijedne ljude koji znaju svašta da naprave. Ono što nas koči su političari. Svrha naših političara nije da doprinose zajednici, naši političari su svrha sami sebi i postoje isključivo da bi nas branili od svojih prijatelja političara iz drugih naroda”, riječi su 46-godišnjeg Darija Dodika, koji je zajedno sa prijateljem Petrom Jelićem vlasnik restorana Mlin u Varešu, u Ulici Novakovići. Imaju i svoju FB grupu: “Prošetaj do Mlina – Vareš”. (https://www.facebook.com/groups/1620650494823109/) (Naj portal)

Razglednice

Ruskinja Elena Šket u Banjaluci izrađuje zdrave slastice: Bijeli šećer nema nikakve nutritivne vrijednosti, samo prazne kalorije

Published

on

Sa sjevera Rusije u Bosnu i Hercegovinu, Elena je došla prije desetak godina. Ovdje je osnovala porodicu, ali i stekla novi hobi koji prerasta u ozbiljan biznis- pravljenje zdrave čokolade bez šećera.

Ruskinja Elena Šket se prije desetak godina doselila u Bosnu i Hercegovinu. Ova 38-godišnjakinja trenutno s porodicom živi u Banjaluci gdje je razvila slatki hobi – izradu slastica bez šećera. O hobiju koji zapravo polako prerasta u ozbiljan biznis, Elena je rado govorila za naš portal.

-Rođena sam u jako malom (po veličinima Rusije) gradu na sjeveru. Grad se zove Uhta. Sad živim u Banjaluci i baš mi se sviđa i grad i država i divni ljudi koje susrećem. Nakon godina života na sjeveru, ova klima mi baš prija! Planine, prelijepa priroda, otvoreni ljudi, sve ovo svaki dan čini moj život boljim – kaže nam Elena na čistom bosanskom jeziku.

Njeno ime sve više ljudi prepoznaje i veže za brend chocology, a o čemu je riječ, pročitajte u nastavku.

 Bez čokolade nisam mogla živjeti

-Sve je krenulo od mojih ličnih promjena 2016. kad sam više pažnje obratila na svoju ishranu, konzumiranje slatkiša koji su mi uvijek bili pri ruci, jer sam veliki slatkoljubac, a bez čokolade nisam mogla živjeti. Uvijek sam sa svakog putovanja donosila neku zanimljivu čokoladu kao i proizvode sa dodatnim šećerom koji nisu ni spadali u kategoriju poslastica ali su ga imali u svojem sastavu. Nisam imala baš mnogo vremena da se ozbiljno bavim slasticama jer je moj primarni posao bilo računovodstvo. No, tada sam u Rusiji probala čokoladu koja ne sadrži zaslađivače i zaljubila sam se! Bila je to čokolada od rogača. Iskreno, prije toga nisam ni znala što je rogač.Tako sam odjednom iz upotrebe izbacila sav bijeli šećer.

Nije mi bilo teško hraniti se zdravo jer volim voće, povrće i žitarice. Osjećala sam se energičnije i raspoloženije. Od tada su moji deserti bili voće i suho voće, no počela mi je nedostajati raznovrsnost slatkiša, stoga sam odlučila početi praviti kuglice od suhog voća, orašastih putera, kakaa, kao i sirove tortice. U to vrijeme, u Rusiji nije bilo razvijeno tržište zdravih slastica tako da mi je sinula ideja da pravim i prodajem kuglice jer su doista ukusne, hranjive i zdrave.

Upitali smo Elenu da nam svojim riječima kaže zašto su klasični slatkiši, industrijski na koje smo navikli – loši.

-Bijeli šećer nema nikakve nutritivne niti bilo koje druge vrijednosti. Prazne kalorije, visok glikemijski indeks, zbog kojeg mi jako brzo dobijamo “dozu” sreće, ali takođe brzo se traži nova “doza”. I tako upadamou začarani krug i stvara se ovisnost. Debljamo se, lažno se zasitimo. Osim toga svi znamo kako šećer utječe na zube, nervni sistem, pogotovo kod djece! I djeca sa takvim izborom slatkiša u prodavnicama, nažalost, jako rano dobiju različite alergije i bolesti, a koje su vezane ne samo za šećer, nego i za ostale štetne sastojke industrijskih poslastica.

 Prštim od energije

O benefitima izbjegavanja industrijskog šećera, a koje je osjetila na svojoj koži, Elena kaže da se nikad nije osjećala bolje.

-Od kako ne jedem te kupovne slastice, i te kako sam osjetila poboljšanja razna. Prije sam se često osjećala umorno, neraspoloženo, nenaspavano, letargično. I stalno sam bila u potrazi za novim slatkišem. A kad sam odustala od šećera, nisam mogla vjerovati koliko imam energije! Koža mi je takođe postala mnogo ljepša i čišća!

Elena je još za vrijeme života u Rusiji završila kurs vegan čokolaterije i kako naglašava, doslovno zaronila u svijet čokolade. Dio svog oduševljenja je i nama prenijela.

-Prošla sam kurs vegan čokolaterije u Rusije, ali ne smatram da sam završila, jer učim svaki dan u praksi, kroz razmjenu iskustvom sa kolegama i nastavnicom Marinom Osadčenko (osnivačem škole vegan čokolade). Ja sam bukvalno uronila u svijet čokolade. Najzanimljivije je bilo saznati o kakao plodovima (zrnu): da se razlikuje po regijama uzgajanja, da ukus čokolade jako zavisi od tih regija. Da postoje vrhunske aromatične vrste kakao zrna, koja ja i koristim u svojoj proizvodnji. I još mnogo, mnogo toga!

Elenina trenutna proizvodnja odvija se u njenoj kuhinji, ali…

-Na putu sam prema preduzetništvu i nadam se da ću uskoro imati malu proizvodnju sa zvaničnim biznisom, da bih mogla širiti bezštetne poslastice u prodavnice i kafe slastičarne koje podržavaju zdravi način života!

Više o Eleninom slatkom i zdravom biznisu možete saznati na njenom Instagram profilu chocology.ba.

 Zašto su neke čokolade jeftinije od drugih?

Kakao maslac. Često se zamjenjuje različitim jeftinim biljnim ili mliječnim mastima. Hidrogenizirane masti smanjuju cijenu čokolade ali i oduzimaju njen ukus i kvalitetu.

Zaslađivači. Dodavanje prirodnih sirupa, meda, nerafiniranih šećera uvijek je skuplje nego stavljanje bijelog šećera koji često u deklaracijama stoji na prvom mjestu. To znači da je od njega u većem dijelu sastavljena industrijska čokolada čime se maskira okus jeftinih sastojaka i pogoršava kvalitetu.

Kakao prah. Čokolade na policama prodavnica uglavnom sadrže jeftiniji kakao prah s nižim intenzitetom okusa i takve čokolade nemaju puninu arome dok ih konzumirate, za razliku od aromatične kakao paste koja se koristi u visokokvalitetnim čokoladama kakve su Chocology čokolade.

Arome. Da bi industrijska čokolada imala intenzivniji miris i okus, proizvođači često dodaju vještačke arome.

Topinzi i punjenja. Kraft čokolade sadrže kvalitetno liofilizovano voće, orašaste plodove, prirodne boje i mirise voća i začina koji se mogu dodavati i kombinirati po želji klijenta, dok masovne čokolade naravno nemaju takve opcije.

( E. K./Najportal)

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending