Pratite nas

Razglednice

I u Varešu postoji Dodik: ALI DARIO ŽIVI ZA BOSNU I IMA NAJLJEPŠI RESTORAN NA SVIJETU

Published

on

Dario Dodik (47) odrastao je u vareškom selu Semizova Ponikla, šest kilometara od grada i na 1.250 metara nadmorske visine. Bio je đak pješak.

„I u ratu do 1994. bio sam tu. Kad sam vidio šta se događa, poželio sam pobjeći iz HVO-a, u koji sam otišao dobrovoljno. I to mi je uspjelo.”

A pobjegao je, kaže, u Hrvatsku, gdje je živio od kraja 1994. do 1997. godine. Jedno vrijeme Dario je radio na građevini a onda je postao pizza-majstor.

Nakon povratka u Vareš otvorio je kafić koji je nakon dvije godine zatvoren jer mu nije produžen najam. Godinu dana prije roka završio je, kaže, pravni fakultet. Radio je skoro 10 godina u Ministarstvu sigurnosti BiH kao pravnik. A onda se u proljeće 2014. u Varešu sreo s prijateljem Petrom Jelićem. Pogledali su se u oči i nakon studioznog razmatranja od 10 sekundi:

„Hoćemo li? Ma hoćemo!” odlučili su krenuti u biznis i lokaciju starog mlina pretvoriti u restoran s konakom (hostelom) – objekt koji je, za razliku od mnogih drugih u BiH, potpuno uklopljen u prirodu i okruženje.

„To je mješavina bosanskog stila kojim odišu stare bosanske kuće ovdje u Novakovićima”, kaže Dario.

“Imamo restoran sa 60 mjesta u zatvorenom prostoru i stotinjak mjesta vani, hostel sa 30 kreveta u osam soba, gdje su dva studio-apartmana, dvije hotelske sobe i četiri sobe sa više kreveta. Nije bilo jednostavno. Malo ljudi je vjerovalo da ćemo nešto napraviti što će raditi – kaže Dodik.

Restoran nudi jela tradicionalne domaće kuhinje, domaći kruh pečen u krušnoj peći na drva. U ponudi su i pizze, zatim teletina spremana u tradicionalno kovanim oćevskim pekama (ispod sača), potočna pastrmka iz vlastitog bazena, natur šnicla koja se pravi sa heljdinim brašnom, vareški sirevi, domaće sušeno meso po staroj recepturi i još mnogo toga. Od kolača tu je vareška gibanica, koja je najsličnija baklavi, ali se ne peče.

Inače, ovaj jedan od najljepših restorana u regiji, ponikao je u blizini mlina potočara, za koji se vjeruje da je star minimalno 120 godina i zasigurno se zna da je izgrađen na mjestu na kojem se prethodno nalazio Majdan – kovačnica, o čemu svjedoči i velika hrpa šljake koja je nastala topljenjem i obradom željezne rude, kao i kovani predmeti koji su pronađeni tokom izgradnje objekta. Tokom cijele sezone dolaze turisti iz svih krajeva svijeta, jer to što dožive u Varešu rijetko gdje da postoji.

“Sve je veći broj stvarnih turista. U prethodne dvije godine kod nas su boravili ljudi iz 30 država. Što se tiče prirode u Varešu, možemo da se poredimo sa Vlašićem, samo nam nedostaje infrastrukture. Nemamo podršku ni lokalne ni kantonalne vlasti. Pomoć u uređenju lokala pružile su naše arhitekte Sanda i Majda i, naravno, moja supruga Božidarka, jedna od najzaslužnijih za toplinu kojom odiše restoran – otkriva Dodik, te dodaje da je Vareš bio i ostao “Bosna u malom”. :

“Pola mojih radnika su Bošnjaci, tu su i Hrvati, imam i Srba. Tu nema nikakve podjele, bilo je nešto u ratu. Vidite, kad dođete u Zagreb niste Hrvat, onda ste Bosanac. Srbin iz Vareša i u Srbiji nije Srbin nego je Bosanac. Nikada nismo imali velike sukobe, to su bili pojedinci koji su budili nekakav sukob a 80 posto ljudi je uvijek živjelo skupa. Čak i u ratnom periodu mi smo se družili, iako smo bili na raznim stranama”

Dario je nezavisni vijećnik u OV-u Vareš. Ušao je, kaže, u ovu avanturu da pokuša pomoći svom gradu. Ustvrdio je da ono što Varešu najviše fali su ljudi. Grad je imao 23.000 stanovnika 1991, a sada vjerovatno nema više od 7.000. Dodao je da se rodi do 30 beba godišnje, a da umire 150 ljudi. Nadu daje buđenje rudarstva. Niko ga ne može ubijediti da Bosni i Hercegovini ne dolaze bolji dani.

“Da ne mislim da će Bosna preživjeti, ne bih bio u Bosni i ne bih uložio sav život u ovo. Vjerujem u male, pametne, vrijedne ljude koji znaju svašta da naprave. Ono što nas koči su političari. Svrha naših političara nije da doprinose zajednici, naši političari su svrha sami sebi i postoje isključivo da bi nas branili od svojih prijatelja političara iz drugih naroda”, riječi su 46-godišnjeg Darija Dodika, koji je zajedno sa prijateljem Petrom Jelićem vlasnik restorana Mlin u Varešu, u Ulici Novakovići. Imaju i svoju FB grupu: “Prošetaj do Mlina – Vareš”. (https://www.facebook.com/groups/1620650494823109/) (Naj portal)

Razglednice

Njih dvoje imaju jedinstven stil života: ŽIVE BEZ STALNOG DOMA, ČUVAJUĆI TUĐE KUĆE PO SVIJETU

Published

on

Jedan britansko-američki bračni par pronašao je jedinstven način života – nemaju stalni dom niti troškove stanovanja, već putuju svijetom čuvajući kuće i stanove nepoznatih ljudi. Zauzvrat, imaju besplatan smještaj i brinu o ljubimcima i biljkama vlasnika dok su oni odsutni.

Ovaj način života omogućava im da uštede na troškovima stanovanja, što im odgovara, i ne planiraju da stanu.

“Oboje volimo putovanja, a ovakav stil života privlačio nas je od samog početka. Upoznali smo se 2013. dok smo oboje živjeli u inostranstvu, i odmah smo zavoljeli ovu ideju. Čuvanje nečijeg doma uglavnom uključuje brigu o kućnim ljubimcima, biljkama, održavanje sigurnosti i higijene doma, a sve u zamjenu za besplatan smještaj – objašnjava Ejmi Hornsbi.

Do sada su obišli oko 15 zemalja i stekli brojne prijatelje, među kojima su i ljudi i životinje. Ovako mogu da putuju polako i posjećuju manja mjesta i sela koja bi kao turisti vjerovatno propustili.

Putujući i boraveći u tuđim domovima, oni rade na daljinu – Ejmi kao slobodni pisac, a njen suprug kao učitelj engleskog jezika. Iako su daleko od klasičnog doma, ovakav način života omogućava im minimalne troškove dok istražuju svijet i zarađuju.

Ona i njen suprug prvi put su čuli za ovakav način putovanja dok su živjeli u Južnoj Koreji, a zatim se preselili u Poljsku. Kroz preporuke i grupe na društvenim mrežama, pronašli su ljude kojima je bila potrebna briga za kućne ljubimce tokom njihovog odsustva. Tako su stekli prve preporuke, što im je kasnije pomoglo u prijavama na platforme za čuvanje kuća.

Prve zadatke dobili su u Engleskoj, gdje su čuvali mačke, a potom i papagaja. Ovaj način života brzo je postao njihova svakodnevica, a sa mnogim vlasnicima su ostali u kontaktu. Dvoje vlasnika čak su im bili svjedoci na vjenčanju tokom pandemije.

Poslije više od 50 čuvanja, znaju šta im odgovara. Uživaju u minimalizmu, brizi za prelijepe životinje i stvaranju jedinstvenih uspomena. Povremeno moraju popuniti praznine sa nekoliko noćenja u hotelima, ali ih to ne ometa u njihovom načinu života.

Tokom pandemije su pokušali da se skrase u Engleskoj, ali ubrzo su shvatili da im to ne odgovara. Vratili su se putovanjima, prodali svoj namještaj i nastavili sa životom bez stalnog doma.

Iako mnogima ovakav način života nije razumljiv, Ejmi i njen muž ga istinski vole i vjeruju da je život prekratak da bi se živjelo po tuđim očekivanjima, prenosi Business Insider. (Naj portal)

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending