Trebinje, jedan od najljepših hercegovačkih gradića, urbani je centar koji se nalazi u najjužnijem „ćošku“ Bosne i Hercegovine, na odaljenosti od oko 113 km od Mostara. Razvijao se pod uticajem Bizanta, Otomanskog carstva i Austrougarske dominacije. Hstorijsko jezgro rađa se na obalama rijeke Trebišnice, i prvi put ga u X vijeku spominje bizantijski historičar Konstantin Porfi rgenit.

Među najvažnije gradske spomenike ubrajaju se Manastir Tvrdoš (XVI vijek), Arslanagića most, izgrađen 1574., za vrijeme otomanskog carstva kao bitna komunikacija za trgovinu soli, Džamija Osman Paše (1726) i Novi Pravoslavni manastir, poznat i kao “Harcegovačka Gračanica” (izgrađen je po modelu manastira Gračanica sa Kosova), smješten na brežuljku u južnom dijelu grada. U Manastiru se nalaze djela pjesnika i diplomate Jovana Dučića.Mjesto na kojem se stanovnici Trebinja okupljaju je Trg Jovana Dučića, koji u jutarnjim satima, postaje živahna tržnica.

Jedan od najljepših primjera osmanske arhitekture u Bosni i Hercegovini, Arslanagića most u Trebinju prvobitno je bio izgrađen 10 kilometara uzvodno od svoje današnje lokacije.

Arslanagića most je zadužbina Mehmeda – paše Sokolovića, a podignut je 1574. godine u čast njegovog poginulog sina. Njegova dužina je 80 metara i ima ukupno sedam lukova. Jedan od uglednijih ljudi u Novom u taj vakat bješe Arslan-aga koji dobi zadatak da naplaćuje mostarinu.

Tako se on doseli u Hercegovinu i napravi kuću odmah do mosta. Vremenom oko mosta niče naselje koje nazvaše Arslanagići, a most dobi ime po svom mostaru. Arslanagića most je povezivao centralnu Bosnu i današnji Herceg Novi, piše Udruženje Mapa kulture, prenosi Anadolu Agency (AA).

Svoje najteže dane ovaj most je doživio tokom Drugog svjetskog rata kada su ga pokušali srušiti, uništeno mu je lijevo krilo. Nakon rata je popravljen. Par godina kasnije, Arslanagića most je doživio i potop. Godine 1965. vlasti bivše države odlučuju da upravo na mjestu gdje se nalazi most, naprave hidrocentralu.

“Nastankom akumulacionog jezera Gorica naš inadžija prkosno potonu. Godinu dana je ronio, a onda vlast donese odluku da se biser Trebinja izmjesti na drugu lokaciju. Nakon pražnjenja jezera 1966. godine izvršena je demontaža mosta. Rastavljen je i kamen po kamen odložen na obližnje polje. Legenda kaže da je tada bilo više ponuda za kupovinu mosta, a da je ona najkonkretnija za otkup došla iz Kanade. Ali nije bio na prodaju”, ističu iz Udruženja Mapa kulture.

Ranjen, potopljen, rušen i dalje se inatio i za inat svima 1970. počelo je premještanje kamenih ostataka. Čitav proces je trajao dvije godine, a most je otvoren nekoliko kilometara niže u naselju Gradina. Tu se Trebinjci naviknuše na njega i on osta’ i posta’ simbol grada.

Na novoj lokaciji neki su ga počeli zvati Perovića most, ali je on ipak za sve generacije Arslanagića most.

Simbol koji prkosi, roni, pa izroni, ruši se, pa se napravi, minira, pa se popravi i na kraju preseli par kilometara niže. Simbol zbog kojeg se dolazi u grad, a zbog kojeg se iz Trebinja odlazi sa osmijehom.

”Da, to je sve Arslanagića most”, zaključili su iz Udruženja Mapa kulture. (Naj portal)