Brojni srednjovjekovni gradovi na području Unsko-sanskog kantona svjedoče o živom i bogatom razdoblju tog dijela ljudske istorije na ovim prostorima, a jedna od očuvanijih starih tvrđava je Sokolac, udaljen oko tri kilometra od Bihaća.
Zidine ove stare utvrde smještene su na visokom, okomitom brdu Debeljača i dominiraju cijelim krajolikom, a zbog visine na kojoj se nalazi tvrđava nekada se govorilo da je dom sokolova, pa otuda i njeno ime.
U srednjovjekovnom periodu Sokolac je imao veliki strategijski i fortifikacijski značaj, a prvi put njegovo ime se pominje u istorijskim dokumentima koji potiču iz 1380. godine. U povelji iz tog razdoblja se navodi kako su vlasnici grada kastelani Ivan i Grgur Eten, ugarski vazali, a najznačajniji velikaš koji je upravljao tvrđavom bio je čuveni bihaćki kapetan Petar Keglević, kojem je tvrđava dodijeljena zbog velikog značaja koji je imala u odbrani obližnjeg Bihaća.
Dugo vremena Sokolac je odolijevao atacima osmanske vojne sile, ali je konačno osvojen 1592. godine, ali za period otomanske vladavine nema mnogo istorijskih dokumenata u kojima se on pominje.
Prema osmanskom popisu iz 1833. godine, u tvrđavi Sokolac bila su samo dva manja topa i posada koja je brojala 12 vojnika. Konačno, napušten je 1878. godine, odmah nakon što je Austrougarska zavladala Bosnom i Hercegovinom.
Zanimljivo je kako je grof Lotar Berks, tadašnji austrougarski starješina bihaćkog okruga, restaurirao sokolačku kulu i ona je u to doba bila otvorena za posjetioce, što bi se moglo nazvati prvim koracima u razvoju turizma na ovim prostorima.
Na jednom spratu kule bila je uređena kafana u kojoj su se mogle kupiti razglednice i promotivni materijali o gradu Bihaću. Nakon toga, druga restauracija obavljena je 1953. godine, a poslednja 2015, kada je čitav ovaj prostor zadobio sadašnji izgled.
Zanimljivo je kako tragovi života na ovome lokalitetu sežu još dublje u prošlost pa su ranijim arheološkim istraživanjima pronađeni ostaci praistorijske građevine iz perioda bronzanog doba, koji datiraju iz 9. vijeka prije nove ere.
Poput ostalih starih gradova na ovome prostoru, i za Sokolac se vezuju narodna predanja i legende, a prema jednoj od njih, u pradavna vremena na ovome prostoru živio je neki bogati vlastelin koji se zvao Dobriša i imao tri kćerke: Biku, Soku i Vranu.
Vladao je velikim feudom, a zbog njegove dobrote i čestitosti narod ga je volio i cijenio. Kada je umro, kćerke odluče da u znak sjećanja na oca podignu tri gradića u poriječju Une.
Najstarija kćerka Bika odabrala je mjesto na lijevoj obali rijeke i tu podigla grad koji je po njoj dobio naziv Bikće, iz kojeg je kasnije nastalo Bišće, da bi na kraju grad dobio ime koje i danas nosi, a to je Bihać.
Soka je odabrala istočnu stranu i na visokom stjenovitom brdu izgradila grad koji je po njoj dobio ime Sokolac.
Najmlađa sestra Vrana je nadomak današnjeg naselja Ćukovi sagradila gradić koji je po njoj dobio ime Vrnograč.
U posljednjih nekoliko godina gradske vlasti Bihaća su učinile napore i uložile značajna sredstva kako bi ovo kulturnoistorijsko dobro inkorporirale u turističku ponudu grada pa je prije šest godina obavljena obuhvatna rekonstrukcija zidina i tabor kule, te su izgrađeni rasvjeta i pristupni put kojim se stiže do tvrđave. Radovi su ukupno koštali oko 700.000 maraka te su finansirani iz domaćih i međunarodnih finansijskih fondova. (Naj portal)
