Pravoslavni vjernici 28. juna obilježavaju Vidovdan- praznik koji je nastao u čast starog slovenskog boga Svetovida, u kog su preci vjerovali prije primanja hrišćanstva. U narodnim predanjima, Svetovid liječi od očnih bolesti i omogućava slijepima da progledaju, pa se Vidovdan smatra i praznikom koji “otvara oči”.

Zbog svevideće moći ovog staroslovenskog božanstva Vidovdan važi za dan proricanja i gatanja, najčešće uz pomoć trave vid, poznate u narodu i kao vidac, vidić, vidovka ili vidovčica. Jedan ritual živi vekovima i izvodi se upravo u noći prije Vidovdana.

Naime, vjeruje se da vidova trava, koja se od davnina smatrala biljkom za gatanje, djevojkama u san dovodi budućeg muža. Ali, i udate žene treba bi da isprobaju trik sa vidovom travom.

Pošto oko Vidovdana rastu dvije vrste travčica: vidovčica – jakocrvenog i malog cvijeta i modra vida, sličnog cvijeta, treba ih pronaći obje, ubrati i staviti pod jastuk. Vjeruje se da kakav san sanjaju te noći udate žene, obistiniće se.

Međutim, za slobodne djevojke važi drugo vjerovanje. One bi trebale vidovu travu, parče hljeba i malo soli da stave pod jastuk. Prije nego što legnu, treba da izgovore:

“Vide, Vide! Tako ti soli i hljeba, zemlje i neba, kaži mi ko će mi biti suđen. Neka mi izađe na san.”

Vidova trava pomoći će mladim neudatim djevojkama da privuku sreću i kroz vrlo kratko vrijeme upoznaju svog budućeg životnog saputnika.

Takođe, postoji vkerovanje da na Vidovdan treba ustati prije zore, pogledati prema Suncu i reći: “Oj Vido, oj Vidovdane, daj mi vid dok sam živ!”

Na Vidovdan se svaki član domaćinstva u zoru umije vodom vidovkom, za koju se vjeruje da može da iscijeli mnoge rane i bolesti.

Ako na Vidovdan bude vedro, svu odjeću treba iznijeti napolje da se provjetri i napuni dobrom energijom. Sa druge strane, ako bude oblačno, treba prekrstiti oblake, pa će i kiša koja padne povoljno djelovati na usjeve.

Od 1892. godine Srpska pravoslavna crkva je Vidovdan prvi put unijela kao praznik u svoje kalendare, stavljajući ga u zagradu iza proroka Amosa i kneza Lazara, čije je kultove negovala. Zbog toga što se najvažniji događaj u srpskoj istoriji u minulih šest vijekova, Kosovski boj, odigrao na Vidovdan 1389. godine, prepliću se istorijska zbilja i narodni običaji i vjerovanja, pa se kosovski mit, kao najrazgovjetniji znak srpske narodne svijesti, razvijao uporedo s paganskim kultovima starog slovenskog božanstva Vida.