Pratite nas

Sudbine

Životinje bolji roditelji od ljudi: OVU DJECU SU ČUVALE I ODGAJALE MEDVJEDICA, VUČICA, MAJMUNICA…

Published

on

Životinje su često odgovorniji roditelji od ljudi, što su pokazala mnoga istraživanja i konkretni dokazi iz istorije, gdje su životinje uspješno odgajale i spasavale djecu od opasnosti koje vrebaju u divljini.

Ove priče, koje na najdublji način humanizuju životinje, kriju najjeziviju moguću notu, zbog čega decenijama, ako ne i vijekovima, ne prestaju da fasciniraju ljubitelje bizarnog. Oni koji su odrasli na “Knjizi o džungli” u njima će pronaći ostvarenje najdivnijih djetinjih snova i maštanja, ali i strahova, jer divljina u čovjeku izaziva užas koji se sa rijetko čim može mjeriti.

Predstavljamo vam djecu koju su odgojile životinje i koja su, uprkos svemu, preživjela daleko od civilizacije.

1. Djevojčice Kamala i Amala koje je odgojila vučica
Romul i Rem su bez sumnje najpoznatiji par koji su odgojili vukovi, ali su ove dvije djevojčice svakako najpoznatije među istorijski potvrđenim slučajevima. Pronađene u čoporu vukova oktobra 1920. godine, vraćene su u svoje selo u Indiji nakon što su mještani pogubili njihovu “divlju porodicu”.
Godinama mještanima nije bilo jasno kako su ove djevojčice preživjele u divljini, a prema lokalnom predanju, imale su izražene prednje zube i vilicu i često su im oči sijale u mraku. Nažalost, mlađa djevojčica Amala ubrzo je preminula, dok je Kamala vremenom naučila da hoda i normalno da se hrani. Kamala je tokom života ukupno naučila svega 50 riječi.

2. Djevojčica koju je odgojila medvjedica
Ovaj slučaj je jedinstven u svijetu! Naime, lovci su tokom jedne hajke bili šokirani kada su ugledali medvjedicu kako drži djevojčicu. Pomislivši da je dijete u opasnosti, oni su jadnu medvjedicu upucali i ostali sleđeni od iznenađenja kada je djevojčica legla preko “mame” i nije željela da se pomjeri od nje.
Vraćena je u civilizaciju, ali nikada nije jela kuhanu hranu, već isključivo sirovo meso.

3. Dječak koga su odgojili majmuni – pravi Tarzan
Maleni John Sebuda iz Ugande nestao je 1988. godine, kada mu je otac ubio majku. Smatra se da je dijete, koje je tada imalo dvije godine, otac ostavio u šumi da ne bi morao da se brine o njemu. Tri godine nakon nestanka, njega su pronašle drvosječe – bio je nag i imao je duge nokte.
S obzirom na to da je tri godine živio sa čoporom divljih majmuna, Sebuda se veoma spretno pentrao po drveću. Nekoliko godina kasnije, izjavio je da su ga majmuni naučili da pronađe hranu i da su ga prihvatili kao svog.

4. Dječak koga su odgojile gazele i koji nikada nije pronađen
Jean Cloude Oger, antropolog iz Baskije, na jednom od svojih brojnih putovanja uočio je krajnje nesvakidašnji prizor u Siriji – čopor gazela i dijete koje baulja iza njih pokušavajući da oponaša njihove zvuke. Dijete je instinktivno trzalo mišiće kao gazela i jelo je korijenje kao i ove životinje. Ljudi su na osnovu Ogerovog svjedočenja pokušali da pronađu dječaka 1966. godine, ali nisu uspjeli.

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending