Pratite nas

Sudbine

Zaljubili se na psihijatriji: Eminu i Mustafu iz Olova, spojila ista muka, a ljubav ih je ozdravila

Published

on

Mustafa i Emina Hodžić iz sela Boganovići u blizini Olova imaju nesvakidašnju ljubavnu priču. Njih dvoje je težak život spojio na jednom krajnje neobičnom mjestu, psihijatriji.

Svoju tešku životnu priču prvo započinje Emina.

Nakon 11 godina nasilnog braka iz kog ima dvoje djece, Emini je dijagnostikovana srednje teška depresija. Kako bi se izlječila, Emina je odlučila da pomoć potraži na psihijatriji.

“Jako je teška moja životna priča. Bila sam u braku 11 godina, imam dvoje dijece iz tog braka. U tom braku sam oboljela, dobila sam srednje tešku depresiju. Nakon dvije, tri godine nisam više mogla da se borim, pa sam otišla na psihijatriju da bih se liječila. Svi su me napustili, i suprug i djeca. Muž se borio dok je mogao, ali na kraju je kao i svi digao ruke – započinje priču Emina.

Ono čemu se nije nadala je da će na psihijatriji upoznati ljubav svog života, Mustafu.

“Kada sam otišla na psihijatriju, upoznala sam Mustafu i evo već osam godina smo zajedno. Meni su tamo davali samo neke ljekove od kojih mi je bilo sve gore i gore. Nakon osam dana, doktorica me je pustila na socioterapiju. To podrazumijeva krug ljudi gdje dolaze pacijenti koji su “malo zdraviji”. Tada sam ugledala Mustafu, sjedio je mirno, ćutao i posmatrao šta se radi”, kaže Emina sa suzama u očima.

Mustafi je ispričala detalje svog nimalo lakog života, a on je svaku njenu riječ upijao.

“U njegovim očima vidila sam ljubav i ozdravljenje. Uz pomoć svog Mustafe sam ozdravila. Ljubav nam je ozdravila dušu. Mustafa je mene jako dobro razumio”, kaže Emina.

Mustafin put do psihijatrije drugačiji je dosta od Emininog.

Mustafa je 10 godina radio kao profesor u srednjoj školi, a bez posla je ostao nakon teškog zdravstvenog problema koji ga je zadesio.

Sav novac koji je zaradio, bio je prinuđen da da za liječenje, usljed čega nije imao sredstava da kupi ni osnovne namirnice za život.

“Moje glavno zanimanje je visoko kvalifikovani stolar, završio sam i pedagošku akademiju kako bih mogao da predajem u školi. Izveo sam tri generacije stolara za tih 10 godina koliko sam radio u školi. Imao sam težak hirurški zahvat, pa dosta pregleda koji su iziskivali dosta finansija. Došao sam zbog toga u situaciju da nemam šta da jedem, upao sam u neku blagu depresiju jer zbog zdravstvenog stanja više nisam mogao da radim. To je meni jako teško palo jer sam cijeli život radio. Tako sam otišao na psihijatriju, rekao sam doktoru da nemam šta da jedem”, kaže Mustafa, a Emina dodaje da je on bio jako cijenjen što od strane učenika, tako i od ostalih kolega.

Primljeni su isti dan na psihijatriju, a Mustafa je odmah znao kada je ugledao Eminu da je ona ljubav njegovog života.

“Odmah mi se svidila, tada sam počeo da se raspitujem za nju. Emina je bila jako loše, primala je jaku terapiju. Na socioterapiji smo počeli da pričamo, tako su dani prolazili i jedan dan sam je pitao da li želi da se uda za mene”, priča Mustafa.

Siromaštvo im nije bila prepreka za srećan život.

“Rekao sam joj da nemam ništa, a ona mi je rekla hoću, samo nemoj da me tučeš. Nju su maltretirali, fizičko nasilje je trpila u kući gdje je prije živila. Niko nije imao razumijevanja za nju, jedini spas joj je bila psihijatrija”, kaže Mustafa.

Od psihijatrije do duševnog mira

Iako žive u siromaštvu, ističu da sreću i ljubav ništa ne može kupiti.

“Kada smo došli ovde kući, nismo imali ništa. Imali smo samo krevet, frižider, ormar i peć. Sreća u nesreći je to što je Mustafa dobar ribar, a mi živimo ovdje blizu rijeke. Kod nas nema nesuglasica. Nema osobe koja bi mogla njega meni da zamijeni, da nema njega ko zna šta bi bilo sa mnom”, kaže Emina.

“Najbitnije za ljude je da su skromni. Treba znati voljeti. Osoba koja nije skromna, neće znati iskreno da voli. Čovjek jedino može biti sretan samo kada je zadovoljan onime što ima. Eminu nikada ne bih ostavio, volim je beskrajno, i nju i njenu djecu na koju gledam kao da su moja”, priča Mustafa.

Emininu djecu Mustafa je prihvatio kao da su njegova.

“Tako na njih gledam. Ulažem sve što imam da ih odškolujemo. U tome nam pomažu dobri ljudi”, kaže Mustafa za BN televiziju.

 

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending