Visoko je čaršija od zanata, a ni okolna visočka mjesta ne zaostaju u tome.Tako je mjesto Liješeva oaza grnčara. Ovaj pomalo zaboravljeni zanat u ovom selu u okolini Visokog danas čuva osam grnčara. Najmlađi je grnčar u Liješevi tridesetogodišnji Emir Ohran.On je od malih nogu s ocem radio grnčariju. Prvo mu je zemlju pripremao, a onda je počeo raditi rvo manje, pa sve veće stvari u ovom poslu.
“Ima nas osam u selu koji radimo ovo, većinom su to stariji, ljudi u penziji, nas mlađih je dvojica-trojica i to je veliki problem za budućnost ovog posla”, započinje priču Emir u svojoj maloj radionici i dodaje:
“Od babe sam naučio zanat., a on od moga djeda. Zanat se s koljena na koljeno prenosi u mojoj porodici… Nemamo pisanih dokumenata koliko to datira u prošlost, ali iz priča koje se prenose s koljena na koljeno znamo da su se naši preci ovim poslom bavili. Ovdje je sve ručni rad, još radimo kako se prije radilo. Malo smo samo ovo kolo modificirali, stavili bubanj od veš-mašine zato što je centriran, ranije smo imali stare drvene kotače, ali oni se ne mogu centrirati nego imaju lufta i to predstavlja teškoću prilikom pravljenja posuda.
Dok je odrastao uz grnčariju, Emir se i školovao. Završio je Srednju medicinsku školu, zatim diplomirao pravo, pa naučio njemački jezik i otišao u Njemačku da radi.
“Vratio sam se iz Njemačke da položim B2 stepen njemačkog jezika prije dvije godine i tada su me zadesile neke životne stvari. Babo mi je preselio iznenada i to mi je život okrenulo naopačke. I eto, sad sam tu. Imao sam šanse za tu Njemačku, ali mati mi je sama pa sam nastavio ovo raditi. Još sam na birou, nezaposlen. Pokušavao sam se zaposliti negdje. Nisam baš imao uspjeha. Ali može se i od ovoga posla zaraditi za život. Da se može nešto veće ostvariti, to je teže. Sad je malo teže s ovim zemljanim posuđem. Zbog korone nema sajmova i malo se teže može prodati. Sve u svemu, može se zaraditi da se solidno živi, mada bih volio iskoristiti i moju školu, da nisam godine džaba učio, a ovo ću svakako nastaviti našao neki posao ili ne našao”, priča Emir.
U razgovoru sa Jukubom Salkićem za “Vipromo” ističe da je lijep osjećaj čuvati tradiciju koja je toliko duga. Dok priprema zemlju za pravljenje posude, Emir nam objašnjava proces. Za početak, najvažnije je, kaže, pronaći odgovarajuću zemlju, glinu. Grnčari iz Liješeve zemlju kopaju u šumama između Visokog i Kiseljaka, ali nije svaka glina pogodna za oblikovanje.
“Ima ljuta i slaba, moramo miješati ljutu i slabu glinu da dobijemo pravi sastojak, jer ova ljuta hoće pucati ako je stavimo samu. A kad ovu slabu stavimo samu, ona se ne da izgoniti, kada je izgoniš, ona se sliježe dolje. Najvažnije je pronaći pravi omjer da se dobije na čvrstoći, da ne puca, a da se može i oblikovati. – objašnjava Emir.
Grnčarstvo, kao zanat koji je sve manje zastupljen u današnje vrijeme, ipak postaje sve traženiji i popularniji zanat. Kupci danas traže unikatne ručne radove, a grnčarija Emira Ohrana i drugih liješevačkih grnčara upravo to i jeste.
Jedan od trendova u svijetu su i radionice o grnčarstvu. Iako još takvi trendovi nisu stigli do nas, grnčarija Emira Ohrana bila je domaćin ljudima iz travničkog muzeja koji su mjesec boravili u Liješevi kako bi naučili tajne grnčarskog zanata. Uspjeli su naučiti praviti manje posude, odnosno, osnove su savladali. To je sasvim dovoljno da posjetiocima muzeja mogu demonstrirati ovaj stari zanat. Također, bio je im je i jedan student Akademije likovnih umjetnosti koji je branio magistarski rad za koji su po njegovim uputama izrađivali određene predmete. Uspješno je magistrirao. (Naj portal)
PROČITAJTE I OVO:
https://najportal.ba/sjecate-li-se-zumre-prve-zene-taksiste-u-sarajevu-osamdesetih-godina-samo-je-pet-taksista-vozilo-mercedes/
