Pratite nas

Sudbine

Vlasnik “Zdrave vode” iz Jablanice traži suprugu koja bi mogla naslijediti sve što ima: VOLIO BIH DA JE STARA DO 50 GODINA I DA IMA JEDNO DIJETE

Published

on

Stanko Crnogorac, vlasnik čuvenog resorana “Zdrava voda” u Jablanici gazi kroz 88 godinu života i ne gubi nadu u ljubav. Naime, odlučio se oženiti te otkrio koje kriterijume bi njegova izabranica trebala ispuniti.

Završio je srednju Turističko-ugostiteljsku školu u Mostaru, radio pet – šest godina u Njemačkoj pa se vratio u bivšu Jugoslaviju na poziv brata.

Doselio se u Jablanicu. Tamo je brat radio na hidrocentrali pa se Stanko zaposlio u blizini kao konobar u hotelu Čvrsnica.

“Loše mi je bilo u tom hotelu. Bilo je lijepo konobariti, jer u Njemačkoj sam i čistio snijeg, kopao kanale, vozao radnike po bauštelima, ali u hotelu u Jablanici sam patio s lošim kolegama. Zločesti skroz bili, pogotovo jedna pokvarena konobarica, Crnogorka. Ona bi naplatila račun potajno, a meni blok nabila na ekser pa bi ispalo da nisam naplatio. Onda bi mi odbijali od plaće, a ona bi uzela sebi pare. Loše bilo skroz, a morao sam raditi zato što je bilo puno nas braće i sestara – osmoro. Ja sam najmlađi i jedini još živ”, rekao je u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

Tada je odlučio u Jablanici otvoriti restoran Zdrava voda, kojeg trenutno vodi njegova nećakinja.

“Poznat je po vodenom ražnju i janjetini! Bio je to prvi restoran u zoni, onda ih je iza mene ‘niklo’ još 10-ak. Bio sam tu prije Gojka”, naveo je i dodao da se u doba socijalizma smjelo otvoriti ovakav obrt, ali sa samo tri zaposlena.

“Ja sam ih imao 10! Kad bi došla inspekcija, trči niz Neretvu! Čim inspekcija ode, nastavljamo raditi normalno. Bio sam u Zdravoj vodi 20 godina, vrtili smo po četri janjca u isto vrijeme. Donio sam prvi vodeni ražanj iz Banjaluke. Onda je došao rat”, ispričao je.

Tvrdi da je shvatio da će “biti problema ako ostane ovdje zato što je Hrvat, a sve puno muslimana”.

Otišao je živjeti u Švedsku. Bio je u braku desetak godina. Nema djece.

“Lijepa mi je žena bila. Bila je Miss Mostara, mlađa od mene 20-ak godina. Kasno sam se oženio. Imao sam oko 40 godina, a ona 20. Uvijek sam volio mlađe, ali je problema u tom braku. Žena mi je postala alkoholičarka i ‘hodalica'”, naveo je i objasnio kako je “hodala” s drugim muškarcima.

Odlučio je dati priliku novoj ženi i opisao kako bi trebala izgledati i koliko godina imati.

“Volio bih da je plavuša i ‘šlang’ (vitka). Ne volim podebele. Šta će mi veliki stomak? Nemam ga ni ja. Ne bih uzeo strankinju, samo našu katolkinju. Ustvari, ne mora biti vjernica, ionako ljudi sve manje idu u crkvu. Ne bih ženu iz Ukrajine, Srbije ili Švedske. Ajde, možda Šveđanku i bi, one su slične našima, ali jezik je problem. Ne mogu čekati 10 godina da nauči”, rekao je.

Preferira Hrvatice. Nakon potresa u Petrinji je išao tražiti suprugu, ali nije našao “odgovarajuću”.

Volio bi da je do 50 godina stara i da ima jedno dijete, obavezno muško.

“Dječak bi trebao imati najviše 10-ak godina. Ja bih ga odgojio k'o da mi je sin, treba mi nasljednik. Svega imam, neka slobodno provjeri na katastru”, kazao je on. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending