Pratite nas

Sudbine

Vlašićke guske sve traženije: FERID MEHIĆ: KILOGRAM GUŠČIJE MASTI KOŠTA 300 KM, A JETRA JE JOŠ SKUPLJA

Published

on

Ferid iz sela Mudrike na Vlašiću prvi je uzgojio jato gusaka na planini iznad hiljadu metara nadmorske visine. Uzgaja i kokoške, ali mast od gusaka je sve traženija. Kako kaže, jedan kilogram guščije masti se prodaje i do 300 KM. Znate li da su guske bolji čuvari od tornjaka?

Guske, divlje patke, pijetlovi i kokoške, pa onda tornjaci čini ovo veselo društvo koje oduševljava čak i turiste, pa često dolaze da slikaju ili snimaju Feridovi carstvo pernatih bukadžija, gusana i guski, koje je smješteno u selu Mudrike na Vlašiću.

Mnoge će zbuniti vijest da su guske stigle na Vlašić, jer ove pernate životinje uglavnom se uzgajaju u visinskim predjelima. Ferid Mehić ima dokaze da guskama odgovara vlašićki ambijent, daju dosta masti, perja, mesa, a doprinose i čovjekovom rahatluku.

  • Guska kao domaća životinja nije zahtjevna za gajenje. Treba joj otvoren prostor i voda – kaže Ferid.

 Guske ga oduševile na slikama

U selo Mudrike je tokom 1992. godine život bio stao. U ratu ga je napustilo cjelokupno stanovništvo, ali se nakon Dejtonskog sporazuma ponovo oglasila pjesma kosača, berača, pastira, ali i lavež vlašićkog tornjaka. Na kućni prag su se vratili skoro svi prijeratni stanovnici. A stigle su i guske, koje su čak postale i turistička atrakcija na Vlašiću.

-Ljudi su zadovoljni jer žive u zdravom. I ja nastojim da uzgajam zdravu hranu, da moja djeca i unučad jedu zdravo i provjereno – kaže Ferid Mehić.

Kaže, da do unazad tri-četiri godine nikada nije vidio uživo gusku. Znao je za njih samo na slikama. Bavio se voćarstvom i peradarstvom. Na svojoj farmi uvijek je imao najmanje stotinjak pilića. Jedno vrijeme je uzgajao ćurke, a onda je odlučio da nabavi guske.

  • Bilo je to prije tri godine; nabavio sam tri guske, a onda sam slijedeće nabavio i još pet, pa opet pet. Uglavnom trenutno ih ima 20 – kaže Ferid.

Objašnjava da uopće njegove guske nemaju velike zahtjeve. Tokom dana se hrane travom na Feridovom imanju površine oko tri duluma, a na veče spavaju u „hotelu“. Još im daju kukuruz, pšenicu, brašno, stari hljeb… Važno je da uvijek ima svježe vode.

  • Meni ne treba kosilica, kompletno imanje „pokose“ guske“ – šeretski se hvali Ferid.

 Prijeki lijek za pluća

Sagradio im je i poseban objekat u kojem borave noću i za vrijeme zimskih mjeseci.

  • Kada se s nekim šalim, kažem da imam hotel za svoje ćurke. Štala je okrečena, čista kao apoteka. A i guske su same od sebe čiste – objašnjava Ferid.

Biznis sa guskama je u svijetu dobro razvijen. Sve je od ove životinje traženo: mast, jetra, perje… U Francuskoj na primjer kilogram guščije jetre košta 300 eura, a u Švicarskoj kilogram gušćijeg mesa košta 50 franaka.

  • Mi nismo Francuzi ili Švajcarci; ja kilogram guščijeg mesa prodajem po 12 KM, jetra je nešto skuplja. Naši ljudi ne znaju koliko je kvalitetno, ukusno i zdravo njihovo meso. To su delikatesi; ko nije probao guščiju supu i ne zna šta propušta u svome životu – kaže Mehić, te dodaje da postoje posebne recepture za pripremu specijaliteta od guščijeg mesa ili jetre.

Posebna priča je guščija mast, poznata kao prirodni i prijeki lijek za pluća i disajne organe. Izuzetno je tražena, ljudi ne pitaju za cijenu.

  • U BiH kilogram guščije masti se kreće između 200 i 300 maraka. Ja 100 grama prodajem po 20 KM. Velika je potražnja… – otkriva Ferid.

Na kraju ovaj susretljivi Vlašićanin poručuje:

„Kod nas je čista voda, čist zrak, nema fabrika, nema zagađenja nikakvog, a duša nam je velika baš kao Vlašić“!

Gusak bolji čuvar od tornjaka

Ono što je posebno iznenadilo, ali i oduševilo Ferida, jeste da se uvjerio kako su guske sjajni čuvari prostora u kojem borave. Kaže, da je imao jednog guska koji je bio veoma opasan, te da je kuću bolje čuvao od njegovog psa tornjaka.

  • Niko nije mogao prići kući. Bio je sjajan čuvar. Htio sam ga ostaviti, ali se nije moglo deverati sa njim – kaže Ferid.

Naučno je dokazano, da su guske prirodno zaštitnički nastrojene prema svojoj teritoriji, one će se lako uživjeti u ulogu psa čuvara, a da za to neće morati proći nikakvu obuku!

Doduše, nisu dovoljno velike da bi odbranile jata od velikih predatora poput vukova, ali su najučinkovitije u kombinaciji s dobrom ogradom. Svakako može braniti dvorište od tvorova ili lisica koje će često pokušati zgrabiti pile ili ukrasti jaja. No, ako i ne mogu odbraniti jato, guske će napraviti galamu i bukom alarmirati farmera da je potencijalna prijetnja u blizini.

Nevjerovatni su alarmi i kada su u pitanju leteći predatori. Orla ili sokola će uočiti puno prije nego što ih ljudi ugledaju na nebu. Buka koju može proizvesti guska natjerat će piliće da potraže zaklon.

Na neprijatelja kreću složno. Jato se udruži i složno brani teritoriju, piliće…

Bez „šćapa“ im ne prilazite

Feridova majka Zejna danas ima 96 godina i zdravlje je, kaže, dobro služi. Puno se, priča ona, radilo, orala je, kopala, a imali su i ovce i krave, te puno je prela i plela.

Kaže kako je sada svi paze i da ona samo uživa. Zahvalna je na svom sinu Feridu koji je, kako kaže, pazi.

-Kupovali smo prije samo so i šećer, sve drugo smo proizvodili sami. Konjima se išlo do Travnika da se to kupi. Imala sam petero djece, sad ih je četvero živo. Imam 18 unučadi, 38 praunučadi – kaže nana Zejna.

Guske su joj razonoda. Zna satima sa njima sjediti i „razgovarati“.

-Mene neće zaganjati. Poznaju me. Ali, bogami, one koje ne poznaju hoće potjerati. Bez „šćapa“ ne treba im prilaziti – kazuje nana Zejna. (Najportal)

 

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending