Pratite nas

Sudbine

Viktor Kupljenik legenda padobranstva: PADOBRANOM LETIO IZNAD TITA, SAFETU SUŠIĆU U TUZLI DAVAO AUTOGRAM

Published

on

Viktor Kupljenik je dobitnik Ordena zasluga za narod sa srebrenom zvijezdom, te brojnih drugih društvenih priznanja. Bio je prvak BiH, Srbije, Jugoslavije, vicešampion svijeta I padobranstvu. Kako kaže, nikad nije bio prvak države u kojoj je rođen, a to je Slovenija. Osvojio je sve što se može osvojiti, pa ukupno ima više od 205 medalja.

On danas živi u Banjaluci i prisjeća se starih dana kako je sve počelo. Nije ni slutio da će mu želja iz mladih dana, kada je gledao vojnike koji skaču iz padobrana, postati profesija i da će svoj prvi skok izvesti davne 1962. godine. On je tada imao 19 godina, a poslije završene srednje škole došao je u Banjaluku i počeo raditi u “Kosmosu”.

“Nekako, sve je išlo svojim tokom. Ogromna želja tada, kada sam i počeo da se bavim padobranstvom, ostala je i danas, iako više nisam sposoban za tako nešto, kao što možete vidjeti. U proljeće 1961. godine vidio sam oglas da aero-klub iz Banjaluke, pod nazivom “Rudi Čajavec”, upisuje padobrance. Nisam ni sekunde razmišljao, odmah sam se prijavio. Inače sam prije trenirao i rukomet u klubu, ali se nisam puno zadržao – istakao je Kupljenik za Srpskainfo.

Prisjeća se takođe kako je tekao njegov prvi skok na tadašnjem aerodromu u Zalužanima.

“Kod Mladena Biberčića sam napravio prvi skok kojeg se sjećam i danas. Neopisiv osjećaj, moram priznati – rekao je Kupljenik.

Viktor je u grad na Vrbasu došao 1961. godine, a nije ni sanjao da će Banjaluka postati grad u kom će stvoriti sve što je zamislio da ostvari kroz svoj život.

“U Banjaluci sam upoznao svoju pokojnu suprugu Fatimu. Živio sam više od tri decenije i opet sam se ovdje vratio, nekako zbog te nostalgije najviše. Nakon smrti supruge, razmišljao sam koji bi to grad trebao biti da svoje penzionerske dane proživim. Definitivno je to Banjaluka, zbog svoje istorije, Vrbasa, ljudi. U ovom gradu sam postao otac dvoje djece – ističe Kupljenik.

Viktor kaže da je u životu imao 6.134 skoka i da je kao profesionalni pilot imao 1.300 časova naleta.

“Osvajao sam dosta medalja. Prosto, imao sam tu fizičku predispoziciju, bio sam jak, snažan da sve izdržim. Tri puta sam čak bio državni prvak Jugoslavije, iako je tada konkurencija bila prejaka. Ono što sa ponosom mogu istaći je da sam na Svjetskom prvenstvu osvojio srebrnu medalju. S njom se najviše ponosim – istakao je Kupljenik

Viktor se prisjeća i nekih od najljepših priznanja u njegovoj sportskoj karijeri.

“To su stvari koje se ne zaboravljaju cijelog života. Najviše sam ponosan na to da sam tu ljubav prenio i na svoju kćerku. Nikad nisam gledao toliko na individualni aspekt takmičenja, nego prvenstveno da ekipno budemo najbolji. Najviše me raduje što sam se trudio da nasljednici, odnosno moji učenici, budu bolji od mene i u tome sam uspio – rekao je Kupljenik.

Prepričava anegdotu iz Tuzle kada se održavala utakmica između Borca i Slobode iz Tuzle.

“Skakali smo tada u Tuzli i prilazi meni fudbaler Safet Sušić. Uzima hemijsku i hoće da mi da autogram. Ja ga pitam, šta radiš to. Mogu se samo ja tebi potpisati i dati autogram – priča Kupljenik.

Viktor Kupljenik je kao padobranac statirao i u filmu “Desant na Drvar”.

“Posebno mi je drago da su tadašnji producenti i režiseri prepoznali mene kao nekog ko bi mogao to da ostvari. Odradili smo vrhunski posao i oduševili sve – rekao je Kupljenik.

Osim ovoga, prilikom svečanog otvaranja spomenika “Dolina heroja” od strane predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita i egipatskog predsjednika Nasera izveo je skok sa zastavom.
Danas Viktor Kupljenik živi penzionerske dane u Domu penzionera na Vrbasu. Priča da mu ništa ne treba više. Ima svoj mir, čistu sobu, kvalitetan život i popratne aktivnosti koje mu pomažu da bude fizički aktivan. I dalje sanja da još leti. Volio je letjeti, još više je volio skakati. Kada legne spavati, prisjeća se zvuka aviona i otvaranja padobrana. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending