Pratite nas

Sudbine

Vidi, žena vozi kamion: SA NJIMA ŠOFERSKA TUGA NIJE PREGOLEMA

Published

on

Prema najnovijim podacima broj žena profesionalnih vozača svakodnevno raste. Grupa “Žene profesionalni vozači” okuplja 445 žena iz regiona koje imaju položenu najmanje “C” kategoriju i profesionalno voze kamion, autobus ili tramcaj. Grupa okuplja žene vozače radi druženja i upoznavanja ali i razmjenu savjeta i iskustava.

Za dobrog vozača kamiona nije presudan pol već pređeni kilometri, poručuju iz ove grupe. Međutim, i pored toga što za ovaj posao nema dovoljno radne snage, mnoge žene ostaju bez zaposlenja u u ovoj branši jer poslodavci daju prednost muškarcima.

“Postoiji broj žena koje žele da se razlikuju od ostalih i da su sposobne raditi teske i odgovorne poslove. Individualno je poznavanje mehanike ali se to ne očekuje kod početnice – poručuju iz ove grupe.

Predstavljamo neke od ovih izuzetnih žena i vozača.


Zahvaljujući ovoj ženi danas postoji velika grupa žena vozača na jednom mestu. Slađana Aleksić je osnivač grupe i nekada vozač autobusa u Niš-ekspresu.

Mnoge Sarajlije su se čudom čudile kada bi u sarajevskom tramvaju vidjeli na mjestu vozača Jasminku Kurtić. Završila je tekstilnu tehničku školu 1980. godine, a pet godina poslije počela je raditi u fabrici Alhos.

“Nisam voljela raditi u toj fabrici, ali sam voljela da radim, da imam posao. Vozeći se ujutro tramvajem do posla, izgledalo mi je fino kad vidim vozača, sjedi i vozi, lijepo mu, ništa ne radi. A ja moram u fabriku da radim ono što mi se ne radi. Izašao je konkurs za vozače i ja sam predala papire”, ispričala je Kurtić.

Njen otac također je bio vozač tramvaja, ali nije se slagao sa izborom svoje kćerke. No, Kurtić je bila odlučna. Smatrala je da će je ovaj posao usrećiti, primljena je i počela je voziti tramvaj. Tada nije bilo baš puno žena koje su radile taj posao, a onih i što je bilo bile su starije od nje bar po 15 godina. Nije bila uobičajena praksa da žena vozi tramvaj, pa tako ni kolege nisu reagovale na neki dobar način.

Iako nije imala veliki izbor kada je birala svoj životni poziv, nikada nije požalila što je odabrala voziti tramvaj. Nikada nije dopustila da bilo ko pravi razliku između nje i muškaraca koji voze tramvaj.

“Žene su u svakom slučaju sposobnije od muškaraca u svemu, pa je to i odgovor na pitanje ko bolje vozi tramvaj”.

I Svjetlana Žunić iz Doboja ima bogato iskustvo u upravljanju motornim vozilima. Ona vozi autobus od Doboja do Tešnja, a pored toga vozi i kamion.Ipak, kaže:

“Ovo se ne može nikako uskladiti s porodičnim životom. U tom smislu, taj posao nije za ženu jer dosta trpi porodični život. Odnosno, ne možeš ga uopšte imati – ističe Svjetlana.

Iva Premužić je vrijedna vrijednu vozačicu ZET-ovog autobusa u Hrvatskoj, koja je odmalena sanjala o poslu za volanom. Veliku podršku je imala u ocu autoprijevozniku, s kojim je kao dijete obišla dobar dioEvrope te je, između ostaloga, i zato upisala srednju saobraćajnu školu – smjer baš za vozača.

“Danas vozim zglobni autobus, koji je donekle sličan kamionu s prikolicom, samo što ima vrata koja treba otvarati i zatvarati. Također, treba voditi dosta računa kod kočenja, pogotovo zbog osoba s invaliditetom i majki s kolicima. Posao je zahtjevan jer trebamo paziti putnike, sebe, vozilo i druge u prometu kaže Iva

“Au, vidi žena vozi tramvaj…”, bio je komentar jednog dječaka kada je ugledao Sadetu Lončarić za instrument tablom vozila javnog gradskog prijevoza.

“Sarajlije su već navikle, ali često čujem komentare. Neki se ponekad i dvoume da li da uđu, pa kad izađu zahvale se na dobroj vožnji. Bude zanimljivih reakcija, ali navikla sam na to. Nekad me i nasmijavaju – govorila je Sadeta Lončarić, vozač sarajevskog tramvaja.

Sve je počelo 1994. godine. Završila je šestomjesečnu obuku (teorija i praksa) i počela voziti. Bilo je 19 žena tada.

“Prvi put sam vozila na relaciji Alipašin Most – Nedžarići, s tim da je jedan tramvaj išao u pravcu Nedžarića i vraćao se rikvercom na Alipašin Most. Uvijek su bila dva vozača u jednom vozilu, jedan je pokazivao kada se vraćamo u rikverc… U povratku nismo prevozili putnike jer nam je trebala preglednost.

“U ovom poslu čovjek mora biti skoncentriran, posebno na situaciju u saobraćaju, kakvi su danas vozači i kako poštuju propise. Profesionalni vozači prave takve greške kakve ni amateri ne rade. Jedan čovjek mi je rekao ‘Vi spasite 100 života dnevno'…

Ovo su majka i kćerka iz Srbije, vozači autobusa “SILVIJA TURIST”, Silvija Porić i Lara Smolek. Po onoj narodnoj “Kakva majka , takva i kćerka”. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending