Preminuo je Mirko Stanarević. Čovjek koji je tri puta osuđivan na smrtnu kaznu. O zlodjelima Mirka Stanarevića, dobar scenarista da napiše tekst za film a reditelj da to ekranizuje.

BriljantanM a zao um! Tako su istražitelji, tužioci, inspektori, policajci, opisivali Mirka Stanarevića.

Ovako je bilo…

Bio je 24. mart 1988. godine. Sudnica broj tri Okružnog suda u Bihaću. Krcata. Ljudi na stepenicama, a desetine ih ispred na platou čekaju i s velikim interesiranjem prate kako će sudija Ilijas Midžić presuditi Mirku Stanareviću, višestrukom ubici, pljačkašu, prevarantu.

Izriče Midžić smrtnu kaznu, treći put, Stanareviću, ali je prethodna dva puta odgođeno izvršenje zbog proceduralnih grešaka. Nije izvršena ni treći put zbog žalbi, a onda je počeo i rat.

Mirka Stanarevića, koji je posljednje dane staračke dane proveo u Domu penzionera u Prijedoru, 1997. godine oslobađa rahmetli Alija Izetbegović, s kojim je bio u zatvoru u Foči i Zenici.

Imao je opasan, urokljiv pogled

Ilijas Midžić danas je advokat u Bihaću. Tog 24. marta 45 minuta je obrazlagao presudu za zlodjela koja je počinio Stanarević. Isto toliko je obrazlagao i prepričavao zašto je osudio Mirka Stanarevića i za portal “Avaza“.

“Stanarević je osuđen na smrtnu kaznu zbog komadanja i paljenja Derviša Lipovače, invalida bez noge. Najprije je priznao i Lipovačino ubistvo i prethodna dva, a onda tvrdio da mu je sve smjestila Služba državne bezbjednosti. On i danas, vidjet ćete, tvrdi da mu je SDB napakovao ubistva Lipovače, ali i poštara Delje Smaila i Rajka Bjelića iz 1965. godine. U oba slučaja nestale su torbe s novcem – počinje priču Midžić.

Stanarević je rodom iz Lipe. Selo kod Bihaća. Bio je policajac pa je suspendiran zbog pokušaja nezakonitog prelaska granice. U selu Lipa živio je s bratom Milankom. Nije se nikad ženio niti imao djecu. Družio se sa Savom Krljićem zvanim Saka, s kojim je krao konje i krave. Iza rešetaka je ukupno proveo 31 godinu.

“I kosti Save Krljića pronađene su u pećini za koju je sam Mirko rekao da se tu nalaze i ljudske kosti pored kostura konja i krava. Trebalo mu se suditi i za smrt Krljića, ali optužnica nikad nije podignuta. Indikativno je da je Saka nestao nakon ubistava dvojice poštara u Vrtoču kod Bosanskog Petrovca i u Osanici nedaleko od Goražda, gdje je Stanarević svojevremeno radio kao policajac – kaže Midžić.

Ranije je sudija Ante Poljak osudio Stanarevića na smrtnu kaznu zbog ubistva dvojice poštara, ali je presuda ukinuta zbog proceduralnih grešaka. U ponovljenom suđenju smrtnu kaznu mu izriče sudija Tomislav Vukičević. A treću kaznu izriče mu Midžić, koji je do najsitnijih detalja izučio zločine koje je počinio Stanarević. Svi su izbjegavali Stanarevića. Sve sudije. Imao je, kaže Midžić, opasan, urokljiv pogled, prijetio je sudijama i istražiteljima, kao i svjedocima.

Prema ondašnjim zakonima, u ime osuđenika na smrt, žalbu je podnosila država i naposljetku je Stanarević pomilovan, a najteža kazna zamijenjena mu je kaznom od 20 godina zatvora. Proveo ih je u Foči, a pet-šest godina zbog disciplinskih prekršaja bio je u samici. Svih tih 20 godina nikad nije izišao iz zatvora, ni na vikend. Iz Foče je odveden u pritvor u Sarajevu, gdje mu se sudilo za prijetnje sudiji Vukičeviću.

Po izlasku na slobodu 1987. godine došao je u Lipu, ponekad se pojavljivao u Bihaću, ali svi su zazirali od njega, ne želeći komplikacije. U julu te godine na autobuskoj stanici u selu Ripač upoznao je Derviša Lipovaču, invalida bez noge, s azbestnom protezom. Započeli su razgovor pa je Stanarević saznao da invalid Derviš Lipovača uza se ima mnogo novca, jer je krenuo u selo Vrtoče kupiti ovnove za kurbane – prepričava Midžić.

Skupa su ušli u autobus i u Vrtoču otišli u poznatu kafanu „Top“, gdje mu je Mirko kazao da on ima ovnove za prodaju, zbog čega su se zajedno vratili prema Bihaću. Kako se Derviš nije pojavio kod kuće, tokom noći je započela potraga. Njegov brat, inače zlatar, imao je novca i poznanstava, pa je od jednog šumara saznao da je Derviš viđen s Mirkom. Otišli su Stanareviću u Lipu pod izlikom da su došli po ovnove. Mirkov brat Milanko kazao im je da oni ne traže ovnove, već Derviša. Ali, nisu ga našli. Dan kasnije je Kosa Balaban prijavila policiji da je na svom imanju našla zgarište i da joj se čini da je u njemu i dio ljudskog tijela.

Na uviđaju su pronađeni ostaci vilice, dugmad s košulje, komad proteze. Kasnije je rekonstruirano da je ubistvo bilo u 11 sati, ali Stanarević je imao alibi da je u podne na svom imanju ložio lomaču, što je vidjela njegova komšinica. Iste večeri pred Derviša Alijagića, svjedoka, na cestu je krvav i garav izišao Stanarević. Sam ga je Bog spasio, jer je Mirku rekao da traži po selu kurbane i da ga njegovi malo niže čekaju u autu.

Stanarević je Derviša Lipovaču odveo u šumarak. Udario kamenom u glavu nekoliko puta. Naložio vatru i spalio tijelo. Mirko Stanarević te je noći prenoćio kod rođaka. Pronađen je nakon sedam dana u šumi, blizu Une, gdje je spavao. Skočio je u rijeku. Tu ga je policajac ranio u ruku. Uslijedili su pritvor, istraga, vještačenje pa suđenje.

Kada su ga pitali zašto je bježao, odgovorio je da je otišao dok se ne nađe ubica, jer je znao da bi ga proglasili krivim za sve, pa i kada neko ukrade kokoš. U pošti u Vrtoču bilo je pismo u kojem je nepotpisani autor napisao: “Narode, čujte i počujte, ja i Derviš Lipovača ubili smo poštara Bjelića, al’ je Derviša Bog kaznio pa je ostao bez noge.”

Grafolog je utvrdio da ga je pisao Mirko, i to lijevom rukom. Kod njega je bila i hemijska olovka s natpisom Tekstil-Karlovac, za koju je utvrđeno da je njome pisao to pismo. Tokom suđenja Mirko je računao na prostornu i vremensku dezorijentiranost svjedoka, ali ljudi su govorili da su ga vidjeli na mjestima koja je navodio, ali ne u vrijeme kada je rekao da je bio – priča Midžić.

Mirka Stanarevića opisala je neuropsihijatrica Karla Pospiš-Završki. Ona je napisala da je to čovjek primitivne strukture natprosječne inteligencije. Zadavao je glavobolje brojnim vještacima.

Stanarević je i ambidekster, što znači da jednako dobro piše i lijevom i desnom rukom. Sve što je Mirko tokom suđenja govorio, zvučalo je toliko logično. Na sve je

Godinama je pravio alibi za ubistva dvojice poštara, jednog kod Goražda, a drugog kod Bosanskog Petrovca.

Često je bio u društvu sa Sakom kada bi ovaj došao kući iz Zagreba, gdje je radio. U trgovinu je uvijek išao Saka, nikad Mirko, kako bi prodavačice zapamtile tamnoputog muškarca, a ne Mirka, koji je imao svijetlu kosu. Onda je pucao iz krateža, puške, u saobraćajne znakove. Kasnije će se pokazati da je to oružje namjerno pokazivao, jer su ubistva poštara počinjena dugom devetkom, pištoljem koji je krio.

Nakon ubistva poštara Bjelića, dvoje čobana kazalo je da su skupa vidjeli Mirka i Saku u blizini mjesta zločina i tada se klupko počelo odmotavati. Mirko Stanarević potpisao je priznanje da je ubio poštare. Ali, tek je na suđenju na vidjelo izašlo da je na dnu zapisnika ispred svog prezimena napisao “ne”, kao nestanarević. Onda kada ga je sudija pitao o čemu se radi, on je kazao: „Pa ja nisam nestanarević i ovo su me, kažem vam, natjerali iz Državne bezbjednosti da potpišem“ – kaže Midžić.

Znao sam da ću ga osuditi na smrt. Nije to jednostavno, ali na presudu gledaš kao i na svaku drugu. To je jedina smrtna kazna koju sam izrekao i bio sam uvjeren da postupam ispravno. Stanarevića se nisam bojao iako je prijetio svima – i svjedocima, i tužiteljima i sucima. Za mene je govorio da sam komunistički izrod. U obrazloženju presude kazao sam da osobu takvih karakteristika treba eliminirati iz društva – kaže Ilijas Midžić.

Mirko Stanarević je posljednjih godina živio u Domu penzionera u Prijedoru. Nije se mnogo družio sa drugim štićenicima. Gledao je svoja posla. Živio je Stanarević u sobi s brojem 116 na kojoj je pisalo – MIRKO STANAREVIĆ.

Ovako je izgledao naš susret u oktobru 2019. godine.

“Za pola sata, ulicu prekoputa Doma prelazi starac. Polako gledajući lijevo pa desno i ide ka Domu. Oboren pogled i trom, težak korak. Pozdravljamo ga, objašnjavamo sve, a njegovo prvo pitanje je

„Jesi li ti musliman ili Hrvat?“ Pomalo začuđeno, pitamo što je to bitno, a on odgovara: „Bitno je.“

Kako piše “Crna hornika”, ipak odlazimo s njim do sobe u kojoj nam pokazuje knjigu koju je napisao za vrijeme robijanja, pokazuje i ranije tekstove iz štampe i govori:

„Novinari su lažovi. Svaki dođe, nešto ispituje, ali nijedan nije napisao istinu. Nećeš ni ti, pa ti neću ništa ni pričati.“

Nakon kratkog objašnjavanja Mirko ustaje i govori:

“Sve je laž. Nisam ubio Saku, nisam ubio poštare Delju i Bjelića i nisam ubio Derviša Lipovaču. Sve mi je namješteno! Dolazili su mi u zatvor, čupali kosu i nosili na lice mjesta kako bi sutra govorili da sam ja to uradio. Nisam! Kada su mi gledali onu olovku, pitao sam ima li mašina koja to može utvrditi, rekli su mi da nema, a onda napisali da sam ja pisao. Neću više da govorim – kazao je ljutito tada Stanarević. (Naj portal)