Od 1980. godine nije prošao dan u životu Hasana Jusovića da nije sjeo za volan. Volan mu je, kaže, hljeb. Zvanično je od 1996. godine sarajevski taksista. Broja vožnji ne zna, ne vodi evidenciju. Nikada nije imao saobraćajni udes i na taj podatak je ponosan.

Prve radne godine proveo sam u vojsci vozeći glavnog komadanta. Počeo sam da radim kao taksista od 1996. godine i od tada sam prešao više od 1.000.000 kilometara a imao sam 0 prometnih nesreća.

“Vraćao sam se sa aerodroma. Bilo je ujutro u 5:30h. Stao sam na semaforu i primjetim kao torbica. Pogledam malo bolje, stavim je u vozilo, otvorim je a ona puna novca.

Radostan sam bio jer će taj vlasnik koji je izgubio torbicu dobiti je nazad. U istom trenutku sam prijavio svom centru da sam našao torbicu na ulici. Ako neko od građana bude zvao, da se zna da je kod mene. Izgrio me je i izljubio kada je prebrojao sav novac. On se iznenadio I nagradio me sa 1.000KM” – prepričava sarajevski taksista Hasan.

Hasan Jusović i Aco Nenadić su se upoznali u Sarajevu. Bio je još uvijek mir. Hasan je radio kao vozač generala Jugoslovenske narodne armije (JNA) Vojislava Đurđevca, a Aco je služio vojni rok u glavnom gradu Bosne i Hercegovina (BiH).

U Sarajevu je počeo rat i Hasan je odlučio da postane dio Teritorijalne odbrane (kasnije: Armija Bosne i Hercegovine). Aco je morao ostati u JNA, ali je tada pomogao Hasanu da ode iz vojske. Sresti će se nekoliko mjeseci kasnije u Dobrovoljačkoj ulici, u potpuno drugačijim okolnostima.

Trećeg maja 1992. u tadašnjoj Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, pripadnici Teritorijalne odbrane presreli su kolonu JNA, koja je na osnovu sporazuma o povlačenju izlazila iz Sarajeva.

Kolona je krenula iz kasarne na Bistriku, a plan je bio da vojnici JNA odu u Lukavicu, danas Istočno Sarajevo. Kolona sa vozilima i vojnicima JNA je presječena i zaustavljena. Zarobljeno je 215 vojnika. Među njima i devetnaestogodišnji vojnik Aco Nenadić.

Dok je ležao na asfaltu, glavom okrenutom prema dole, neko ga je udario nogom, Aco se okrenuo i ugledao poznato lice. Bio je to Hasan Jusović, poznatiji kao ,,Duša”, što mu je bio i ostao nadimak.

Kada je Hasan ugledao Acu zarobljenog sa ostalim vojnicima u koloni, shvatio je da mora da ga spasi.

„Pomislio sam kako da preživi, rat je, u državi, u Sarajevu već počeo, ginu ljudi, samo sam pomislio kako da ga spasim, da dođe živ svojim roditeljima“, priča Hasan.

Dok su zarobljenike vodili prema sarajevskom FIS-u, Hasan je bio u blizini. ,Kad su ih tamo smjestili, pitao sam komandanta da pusti Acu sa mnom. Komandant je onda pitao Acu hoće li da ostane ili ide sa mnom, a on je odlučio da ode sa mnom’’, govori Hasan.

Mladić je još uvijek na sebi imao JNA uniformu, i njih dvojica su pokucala na vrata od jednog stana. Otvorila je gospođa, koju su zamolili da im dâ košulju i pantalone. Aco se presvukao, a Hasan mu je rekao da, ako ga pita, kako se zove, odgovori sa ,,Mirsad’’. Tako su, u tišini i strahu, došli do Jusovićeve kuće na Sedreniku, gdje će Aco ostati narednih mjesec dana.

Povlačenje jedinica JNA je bilo dio dogovora postignutog 2. maja nakon što je odbijen pokušaj JNA da zauzme centar Sarajeva, a JNA odvela tadašnjeg predsjednika Predsjedništva BiH Aliju Izetbegovića, njegovu kćerku i člana pregovaračkog tima Zlatka Lagumdžiju u kasarnu JNA u Lukavici.

Hasanova porodica i sve komšije su prihvatili Acu, priča kako je lijepo prošao kod njih, te da je i sam bio iznenađen s obzirom na rat u Sarajevu. Strah je, kaže, postojao, ali niko ga nikad nije napao, niti uradio bilo šta loše.

Mjesec dana Aco je živio u sarajevskom naselju Sedrenik, nakon čega su Hasan i jedan od komšija uspjeli da ga dovedu do Špicaste stijene, mjesta poznatog kao jedno od najopasnijih snajperskih uporišta tokom trogodišnje opsade Sarajeva. Aco je uspio da pređe na stranu koju je kontrolisala Vojska bosanskih Srba.

Hasan, zvani Duša i Aco su se sreli ponovo 2008. godine. I danas su u kontaktu.

„Čujemo se, stalno sam u kontaktu sa njim i sa njegovom porodicom, i sa tim odnosom sam prezadovoljan, čestitali su mi i praznik“, kaže Hasan, koji danas radi kao taksista u Sarajevu.

Na pitanje, da li bi isto postupio, kada bi se našao u sličnoj situaciji, Hasan odgovara potvrdno.

,,Naravno da bih, uvijek želim da pomognem, i kad pomognem sretan sam, i zato me i zovu duša“, kaže sa osmijehom.

Priča o Hasanu i Aci, jedna je od onih koje govore o dobrim ljudima u lošim vremenima. To je priča koja budi nadu da ljudskost i dobrota pobjeđuju bez obzira na okolnosti, naročito one najstrašnije kakve donosi rat.

Rat u Bosni i Hercegovini, donio je masovna ubijanja i stradanja, patnju i tugu, ali je pokazao i da uvijek i svuda postoje ljudi spremni da rizikuju i sopstveni život kako bi pomogli drugome. Za kojimjesec, tačnije 28. aprila ove godine Hasan odlazi u penziju. Tada će proslaviti i godišnjicu braka, i rođendan i početak penzionerskog života. (Naj portal)

http://