Pratite nas

Sudbine

Težak život Salima Hasanovića iz Skelana: MENI MOJ OTAC I MAJKA NISU TEŠKI I NIKADA IH NEĆU NAPUSTITI

Published

on

Porodica Hasanović iz Skelana kod Srebrenice broji pet članova, koji svi žive pod istim krovom u maloj i trošnoj kući. Tokom zimskih mjeseci Smajo (75), Sabra (67), kao i njihov sin Salim sa ženom Elmedinom i kćerkom Selmom spavaju u jednoj prostoriji.

Takav život, tvrde, nimalo nije lak i jedino ih spašava to što se svi dobro međusobno slažu i trude se da obezbijede bolje uslove.

Iako je imao prilike da dobije posao van Skelana, Salim ne želi da ostavi svoje roditelje u poznim godinama same. Svete su mu ruke koje su ga odgojile i odhranile. To je rekao i svojoj supruzi da se od svojih roditelja nikada neće odvojiti.

Svekar, svekrva, sin, snaha i unuka u jednoj sobi kuhaju, spavaju, „dočekuju i odčekuju“ – sve rade. Ali, sa druge strane, ističu da su veoma složni i da im zajednički život ne pada teško. Ne gube nadu da će uspjeti da „utople“ i prošire dom.

Hasanovići su tokom rata izbjegli u Makedoniju, nakon toga su otišli u Doboj, a potom se početkom 2000-ih vraćaju u svoje rodno mjesto. Od poslijeratne donacije su im izgradili kuću koja ima jednu prostoriju, kuhinju, hodnik i kupatilo, a koja još uvijek nije ni dovršena.

“Vratili smo se prije 18 godina. Nije lako ovdje živjeti. Da mi je samo da stavim nešto na dotrajalu lamperiju, jer dok spavam trunje mi pada odozgo. Nema kuća ni ploču, samo je staklena vuna stavljena ispod, koju su skoro cijelu pojeli miševi. Zimi je prehladno, puše sa svih strana. Dole je beton prekriven tepihom. Porozori ne dihtuju, a unuku spava kod njih – priča Sabra za ITV STORY.

I Sabra I Smajo imaju mnogo zdravstvenih problema, te im dosta novca odlazi na lijekove, i to osnovne. Porodica jedva sklapa kraj sa krajem. Drže nekoliko ovaca, rade za dnevnicu i primaju minimalnu socijalu pomoć.

Sin i snaha se trude da im maksimalno olakšaju život. Ali, Elmedina ističe da joj svekrva u svemu pomaže, kao i da se svekar trudi da doprinese kućnom budžetu. Pa tako Smajo, iako ima astmu i teško diše, stalno čuva ovce i ide da radi bilo koje fizičke poslove, kad ga neko pozove.

Ni Salim, ni Elmedina nemaju stalan posao, već idu u nadnicu.

“Nemam ni ja posao, kao ni muž, radimo šta stignemo. Proljeće nam je rezervisano za krečenje voća. Kupimo sijeno. Pred zimu suprug i ja spremamo ogrijev ljudima, mjesec i po dana držimo sjekiru u rukama i cijepamo drva. Nije mi teško da idem u šumu. Nadamo se da će biti bolje. Mi se trudimo – objašnjava nevjesta.

I otkriva da je sa Salimom, koji ju je upoznao dok je bio kod zeta i sestre u posjeti, počela zajedno da živi poslije samo dva dana zabavljanja. Već 12 godina su u braku i imaju kćerku Selmu (11) koja ide u peti razred. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending