Doajen bh. glumišta, književnik, publicista Josip Pejaković, iako narušenog zdravlja, u svome domu prati sva društvena dešavanja, a na društvenim mrežama ih komentariše u svom stilu, srčano, bez dlake ne jaziku.

Pun je gorčine, što je razumljivo, jer svako malo mu se, kao velikom Bosancu, dosipa sol na ranu. On citira Branka Ćopića:

„Bog te maz’o, nema ofanzive koja nije počela ili se završila u Bosni. Eto ja u takvoj zemlji živim gdje je i taj sjajni, možda i najbolji pjesnik i pisac kojeg je ova zemlja imala, potpuno zaboravljen od onog trenutka kada je odlučio da u ovom paklu više ne živi. Vjerovatno da ćemo svi mi koji smo zanesenjaci i koji smo pijetlovi koji kukuriču prije zore isto tako, možda na drugi način, ne skočiti sa mosta, nego skočiti u kosmos gdje nam je mesto bilo. Jer u ovoj baruštini, u ovim fekalijama koje nas nisu zaslužile da živimo, jednostavno mogu živjeti samo oni kameleoni i oni koji žive od danas do sutra, ne razmišljajući šta će biti od njih i od njihove djece i od svih ovdje na svim prostorima.

Ja sam jedan od ljudi koji ne živi u prošlosti jer nikada nisam tako živio. Živio sam u nekoj budućnosti koja se graniči sa proročanstvom. U prirodi postoje životinjske vrste koje predosjećaju opasnost. Jedna od tih životinja je medvjed. On je najsenzibilniji kada su u pitanju elementarne nepogode, poplave, zemljotresi… On prvi opominje. A pošto nas inače u Bosni poistovećuju sa medvjedima, ponosan sam na to što imam taj instinkt i što sam uvijek bio pijetao koji kukuriče prije zore. To sam učinio i 1975. godine kada sam napisao, sada već prastaru, priču koja se zove ’On meni, nema Bosne’. Niko u to vrijeme nije osjetio, niti znao, niti predosjećao da opasnost vreba nad tom nesretnom budućom zemljom, ali to se, nažalost, desilo.“

Vjerovatno ja sada imam i taj pogled u budućnost, a da bih imao pogled u budućnost moram savršeno poznavati prošlost. Bar onu prošlost u kojoj sam rođen i koju sam živio i u kojoj sam djelovao. I onda sam, naravno, zbog toga okarakterisan, i dalje sam kao takav tretiran u svim bivšim raspadnutim, jadnim zemljama, da sam ja jugonostalgičar. Ja prije svega o toj Jugoslaviji imam svoj sud. I tada stanje nije bilo dobro, uravnilovka, nedozvoljavanje nekakvog velikog uspeha.

Došla je jedna, ne znam kako da ih nazovem, ljudska vrsta idiota, kretena, mediokriteta, koji su sebi uzeli za pravo da prekrajaju istoriju, da ne poštuju kontinuitet, da gaze sve one vrijednosti koje su im došle iz prošlosti. Ne predviđaju nikakvu budućnost nego samo žive u grabljivoj sadašnjosti. I mislim da se crno piše svim generacijama koje budu slijedile njihov put, koji je jedan ćorsokak, slijepa ulica. Ponovo se iz tog taloga treba iznjedriti neka prava, svježa, neopterećena, dekontaminirana generacija mladih ljudi koja mora da iznjedri neki program i sadržaj kojim bi sve, ali sve bez izuzetka, tu nema razlike, kako oni u Bosni kažu, ’u pet deka bacili na smetljište’. (Naj portal)

PROČITAJTE I OVO:

Budala i nacionalista nikad neće nestati: SAD IM I NOLE NE VALJA, JER SE DRUŽI S HANKOM!