Pratite nas

Sudbine

Sudbina je dovela u ovaj dvorac: DOBILA JE POSAO SLUŽAVKE U KUĆI BOGATE STARICE, NE SLUTEĆI DA JOJ JE TO BAKA

Published

on

Mnogi će reći da je život prepun slučajnosti. a možda je zapravo sudbina ta koja nas vodi tamo gdje bi trebalo da budemo. Ovo je jedna takva priča.
Triš je imala 18 godina kada je zatekla majku na podu, onesviješćenu. Upravo se vratila kući iz škole i stavila torbu na kuhinjski pult. Pozvala je majku, ali nije bilo odgovora. Našla je u besvjesnom stanju…

Triš je odmah pozvala hitnu pomoć. Njena mama je još uvijek disala. Međutim, Triš u tom trenutku nije imala pojma šta će se desiti. Trišina mama je imala moždani udar zbog koga je pretrpila oštećenja. Više nije mogla da radi, a njena ušteđevina je otišla na medicinske račune.

Triš je znala da se njen san da može da uči nikada neće ostvariti. Uspjela je da završi školu i onda je morala da preuzme odgovornost i nađe posao. Od ušteđevine njene majke ništa nije ostalo. Njihovi životi su zavisili od Triš.

Nažalost, Triš i njena mama su živkele u malom gradu i nije im bilo lako da dođu do posla. Dakle, to je značilo da je Triš morala da prihvati bilo koji posao. Vidjela je oglas u lokalnim novinama za mjesto sobarice. Odlučila je da se prijavi.

Bila je to posljednja stvar koju je željela da uradi, ali nije imala nikakav izbor. Dakle, pozvala je broj na oglasu i desilo se da je to bila pozicija u popularnom domu za bogate starije dame. Zvala se gospođa Džonson i vjerovatno je bila jedna od najpoznatijih ljudi u njihovom malom gradu. Uzgred, bila je i slijepa.

Potpuno je izgubila vid nakon što je vruće ulje isprskalo. Bila je poznata i po tome što je bila prilično zla starica. Domaćica gospođe Džonson, Seli, dogovorila je da Triš dođe na intervju istog popodneva. Triš je bila zadovoljna, barem je to bio poziv za posao. Nadala se da gospođa Džonson neće biti previše grozna prema njoj.

Triš je odvezla mamin stari auto do mjesta gdje je živjela gospođa Džonson. Bio je to najbogatiji dio grada na vrhu brda. Poželjela je da tamo da živi. Stigla je na odredište i pokucala na vrata. Seli je otvorila vrata i pustila je unutra. Pokazala je Triš da krene prema dnevnoj sobi, gdje je gospođa Džonson pila šolju čaja.

Naravno, Triš je znala da ovaj prvi utisak mora da bude sjajan. Triš je pozdravila staricu, koja je pitala ko je ona. Rekla joj je da joj se sviđa njen glas, što je bilo dobro. Gospođa Džonson uopšte nije djelovala užasno ili mrzovoljno kao što su svi tvrdili. Pitala je Triš za njene godine i ona joj je rekla da će uskoro imati 19 godina, a starica joj je odgovorila da će njena unuka napuniti takođe 19.

Triš je pitala gospođu Džonson gdje je njena unuka, ali je starica počela da se trese i bila je prilično uznemirena. Rekla je Triš da ne treba da brine o njenom privatnom životu, ali i da će joj dati probnu nedelju u kući.

Te nedelje, Triš je naporno radila. I zato je djelovalo da je gospođa Džonson zadovoljna. Bio je njen četvrti dan u kući i Triš je primijetila da gospođe Džonson nema nigdje. Konačno je odlučila da pita Seli gdje je.

„Pa“, odgovorila je Seli, „danas je dan kada joj je kćerka umrla. Svake godine se zaključava na ovaj dan, tako da je nećete vidjeti do sutra.”

Naravno, Triš je bila iznenađena, mislila je da je preminula staričina unuka. Triš joj je ispričala kratku istoriju, objašnjavajući da se njena kćerka pomiješala sa lošom masom i da je zbog toga zatrudnila sa 15 godina. Bebu je dala na usvajanje kada je imala dvije godine, a nedugo zatim je umrla u saobraćajnoj nesreći. Triš je bila šokirana, i ona je bila usvojena. Konačno je pomislila koliko je srectna što ima svoju mamu.

Slijedećeg dana, Triš se vratila na posao kao i obično. Ali odjednom je čula tresak koji je dolazio iz sobe gospođe Džonson. Ušla je unutra da vidi šta se dogodilo. Vidjela je staricu kako kleči na zemlji. Okvir za slike je pao.

“Pusti da ti pomognem!” – pritrčala je Triš starici, a kada je vidjela sliku pitala je “Ko je to…”.

Triš je okrenula okvir i uzdahnula. Iznenađujuće, osoba u okviru slike bila je ona kao dijete! Naravno, bila je šokirana i zbunjena i pitala je staricu zašto ima njenu fotografiju.

Gospođa Džonson je bila još više zbunjena. Triš je objasnila da je djevojčica na fotografiji ona, a starica je logično počela da plače.

“Ako je ovo istina, to znači da si ti moja unuka!”

Triš je ponovo uzdahnula, rekla je gospođi Džonson da je usvojena. Pristala je da uradi DNK test slijedećeg jutra.

Naravno, DNK rezultati su pokazali da je Triš unuka gospođe Džonson. Starica je rekla Triš da se ona i njena majka odmah usele, da više neće željeti ništa. Bila je tako sretna što ponovo ima porodicu.

Naravno, Triš je vjerovala da ju je sudbina dovela u tu kuću. I, konačno, njena majka se uselila i dobila najbolju njegu koju novac može da kupi. Najbolji dio je bio što je sada Triš mogla da uči, bio je to njen san za koji je mislila da se nikada neće ostvariti. I naravno, gospođa Džonson konačno više nije bila usamljena. (Naj portal)

 

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending