Turci su se na Balkanu zadržali vijekovima, a velikim dijelom Osmanlije su vladale čak 500 godina, pa često možemo čuti da su im današnji ovdašnji narodi veoma slični genetski.

Iako se genetika uglavnom ne može vezati za jedan narod i ne postoji nešto što bi se nazvalo turskim, srpskim, bošnjačkim, hrvatskim, norveškim ili španskim genima, postoje karakteristike koje su zajedničke ljudima koji žive na istom prostoru.
Imajući to u vidu, da li je moguće da su današnji Srbi, Bošnjaci, Hrvati, Crnogorci Makedonci zaista slični Turcima?

U Centru za forenzičku i primenjenu molekularnu genetiku Biološkog fakulteta rade se tri vrste analiza pomoću kojih se utvrđuje nečije porijeklo, zahvaljujući čemu možemo da saznamo mnogo o svojim praprecima i o tome odakle su došli na ove prostore.

Ovdje se po najnovijim metodologijama analize ipsilon hromozoma i mitohondrijalne DNK rade već dugi niz godina. Radi se o uniparentalni markerima, odnosno, preko ipsilon hromozoma prati se porijeklo osoba muškog pola po muškoj liniji, a preko mitohondrijalne DNK, koju imaju i žene i muškarci, prati se porijeklo po ženskoj liniji.

„Zbog toga što se ipsilon hromozom prenosi sa oca na sina praktično nepromijenjen, tako iz generacije u generaciju predak po muškoj liniji i njegov potomak imaju praktično identičan ipsilon hromozom. On se može promijeniti zahvaljujući mutacijama, ali te promjene su toliko spore da se može pratiti dalje praporijeklo – objašnjava dr Milica Keckarević Marković, s Katedre za biohemiju i molekularnu biologiju,

Kada je riječ o haplogrupama, grupama sličnih haplotipa koji imaju zajedničko porijeklo, prate se te linije ipsilon bhromozoma, tj. mitohondrijske DNK koje se međusobno razlikuju u jednoj ili više varijanti u sekvenci molekula DNK.

„Kada imamo istu haplogrupu, onda smo mi po tom jednom svom pretku srodniji nego sa osobom koja pripada različitoj haplogrupi. Sve haplogrupe će se na kraju sresti u jednom zajedničkom pretku, ali tokom vremena se dešavaju mutacije, one se akumuliraju i na taj način dolazi do razdvajanja haplogrupa. Mi na taj način u stvari možemo da pratimo koje je zajedničko porijeklo, na primjer, neke dvije osobe i koliko godina unazad – ističe ova biološkinja.

Prema njenim riječima, na osnovu do sada dobijenih rezultata analize ipsilon hromozoma halpogrupe populacije na teritoriji Srbije i određenih područja na Balkanu, potvrđeno je ono što se generalno znalo i ranije, a to je da je najzastupljenija haplogrupa prisutna kod ovdašnjih naroda je haplogrupa I2 a1 b3, koja je nastala prije nekih 1.800 godina na teritoriji koja se smatra ishodištem Slovena, teritoriji između današnje Bjelorusije, Poljske i Ukrajine.

Toj haplogrupi, kaže ona, pripada nekih 30 do 40 odsto Srba, a prisutna je i kod pripadnika drugih naroda koji ovdje žive.

„Praktično najsličniji smo sa narodima sa kojima dijelimo i jezik – kaže biološkinja, a ovi rezultati demantuju čestu tezu da je genetička struktura promijenjena zbog dugotrajne vladavine Osmanlija.
Dr Keckarević Marković dodaje da su ove analize genoma vrlo pouzdane, ali je problem u intepretaciji i nestručnim analizama.

„Same analize su pouzdane, mada postoje one koje daju manje detalja i ostavljaju prostora za više spekulisanja ili one koje daju više detalja i ne ostavljaju mnogo prostora za, u stvari, izmišljanje teorija o porijeklu – objasnila je.
Zabluda je da su geni mnogo pomiješani s „turskima“.

„Moguće je da postoji određeni procenat haplogrupa koje su Turci prenijeli na Balkan, ali to nije utvrđeno. Čak i kod Bošnjaka je neznatan genetski upliv Turaka. Naime, oni tvrde da imaju naučne dokaze da Srbi, Crnogorci, Bošnjaci i Hrvati imaju vrlo sličnu genetiku i da su I2a i I1a najbrojnije haplogrupe kod svih tih naroda. (Naj portal)