Marjan Beneš je blistavu, po mnogima na eks jugoslovenskim prostorima nenadmašnu karijeru, a sedamnaestog dana marta 1979. godine Marijan Beneš je na prvenstvu Evrope postao najbolji bokser ”starog kontinenta.”

Od posljedica bavljenja boksom jedan dio života nije mogao da priča jer su mu u borbama oštećene glasne žice, u borbi je izgubio oko, šake je lomio 26 puta, imao je Parkinsonovu i Alchajmerovu bolest. Ljekari su mu dali izbor. Operacija uz rizik da dobije moždani udar ili da ne ode na operaciju, ali onda je pitanje dana kad će dobiti moždani. Beneš je operaciju odbio..

Prije 42 godine, maja mjeseca u svojoj najdražoj Banja Luci, Marijan Beneš, jedan je od najboljih boksera svih vremena na našim prostorima, popeo se na vrh Starog kontinenta profesionalnog boksa, a šest godina prije bio je amaterski prvak Evrope. Rođeni Beograđanin, djetinjstvo provodi u Tuzli. Svirao je klavir i flautu, završio srednju muzičku školu, međutim životni put mu je vrlo brzo krenuo u smjeru ringa.

„Boksom sam počeo da se bavim u desetoj godini. Boks sam zavolio tako što su mi starija braća već trenirala taj sport i želio sam da budem kao oni. Počeo sam kao prvak grada, a završio kao neslužbeni prvak svijeta“, izjavio je u jednom od posljednjih životnih intervjua, koji je u njegovo ime ispisivala nam njegova kćerka Žana…

„Klupsku karijeru sam počeo u ‘Slobodi’ iz Tuzle, a 1969. godine prelazim u ‘Slaviju’ iz Banja Luke i tu sam ostao do kraja. Tokom svoje amaterske karijere, osvojio sam devet naslova prvaka BiH, četiri naslova prvaka Jugoslavije i veliki broj revijalnih titula“.

Na Evropskom amaterskom prvenstvu 1973. godine u Beogradu osvojio je titulu prvaka Evrope u lako-velter kategoriji.

„To su bila lijepa vremena, nažalost, ubrzo poslije ove titule razbolio sam se od hepatitisa . Međutim, odlučio sam se idalje takmičiti. Nisam se predavao. Bio sam učesnik Olimpijskih igara 1976. u Montrealu. Bio sma i tri puta prvak Balkana“.

Marijan Beneš u profesionalce prelazi 1977. godine i vrlo brzo stiže u sam vrh Starog kontinenta.

„U Banja Luci sam 17. maja 1979. osvojio titulu profesionalnog Evropskog prvaka u EBU verziji, nokautiravši u četvrtoj rundi Francuza Ziberta Cohen. Titulu profesionalnog prvaka sam odbranio četiri puta. Izgubio sam je na bodove 1980. godine u Danskoj od VBA prvaka Ayub Kalu“.

Nažalost, teška povreda oka je uspjela ono što nije mogao hepatitis. Okončala je Benešovu vrlo uspješnu boksersku karijeru.

„Sve je to život. Od najljepših trenutaka kada sam ostvario pobjedu nad, do tada, 11 godina neporaženim prvakom svijeta Elisom Obedom 1978. godine, pa do ovog najtužnijeg i najtežeg trenutka, kada sam izgubio oko u meču protiv Toresa. Inače, tokom svoje karijere, imao sam puno povreda. Dvadeset šest puta su mi slomljene kosti na različitim mjestima. Povrede glasnica su uzrokovale da imam problema i sa govorom“ .

Inače, Beneš je u karijeri 400 puta ulazio u ring, a u samo 29 mečeva borilište je napustio pognute glave. Beneš je imao ukupno 39 profesionalnih mečeva, od kojih je 32 pobijedio (21 meč nokautom), a šest je izgubio (tri nokautom) i jedan meč je boksao neriješeno. Beneš se povukao iz boksa 1983. godine i boksao je još dva egzibiciona meča tokom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Beneš je bio veliki poštovalac Josipa Broza Tita, a slike bivšeg jugoslovenskog predsjednika nalazile su se u njegovom domu.

“Upoznao sam Tita. I ponosim se time”, rekao je Beneš koji je napisao pjesmu “Ne psuj mi Tita”…

“Ne psuj mi Tita i njegovo vrijeme, Ne krivi njega za svoje probleme, Za težak život danas najmanje je kriv, Drukčije bi bilo da je stari živ.Ne psuj mi Tita i njegovo vrijeme, Ne krivi njega što je proklijalo sjeme mržnje skrivene u srcima fašista skriveno pod maskama i nekih komunista. Ne psuj mi Tita i njegovo vrijeme, Ne krivi njega što nisi izdržao breme Što je sve narode spajalo u srodstvo i sam si ga nazivao bratstvo i jedinstvo. Ne psuj mi Tita i njegovo vrijeme, Osmjehom je mogao planinu da pokrene! Nikada se, druže, neće živjet bolje Kad Tita spomeneš, skini kapu dolje!”

Za Marijana Beneša su pisali i da je prvi dovezao BMW-om u Banjaluku. Zatim, da se prvi prošetao sa popularnim kaubojkama. Dalje, da je zaradio više od šest miliona maraka, napravio dvije kuće, otvorio dva kafića. Dva puta se ženio i dobio tri kćerke i jednog sina. U ratu je izgubio sve, da bi se dolaskom mira vratio u BiH i opet nastavio da živi u njegovoj Banja Luci gdje je i umro 4. septembra 2018. godine. Simbolike li, 40 godina poslije smrti njegovog Tita, također na 4. ali septembar. (Naj portal)

PROČITAJTE I OVO:

Ovako je govorio 82. legendarni Čobo – Slobodan Janjuš: ŽENE SU MI HOBI!