“Život je postao nemoguć”, govorio je za života jedan od najvećih muzičara naših prostora i antiratni aktivista, frontmen kultnog benda Ekatarina Velika (EKV), Milan Mladenović. Boljele su ga slike užasa u kojima je nestajala njegova zemlja, bivša Jugoslavija.

Rođen u Zagrebu, rastao u Sarajevu, slavu je stekao u Beogradu.

Preminuo od raka gušterače u 36. godini. Bio je, ostat će zapisano, hrabar i principijelan i borac za mir tokom agresije Srbije i Crne Gora na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku devedesetih godina. Volio je sve ljude, a umro očajan jer nije mogao zaustaviti zlo koje se kotrljalo.

“Vrlo sam razočaran u ljude koji su dozvolili da ih sahrane i moralno, i ljudski, dozvolili su da ih prijatelji izdaju, da oni izdaju svoje prijatelje i braću i sve živo, i da se sve to završi u jednoj opštoj kaljuži”, kazat će, također, jednom prilikom Mladenović.

U knjigu pravednika Mladenović se upisao ne samo sličnim izjavama već i konkretnim antiratnim gestama.

Prije svega čovjek, a potom vrsni muzičar, gitarista, nevjerovatni vokal, pjesnik, Milun, koji svojim pjesmama i citatima i danas nadahnjuje čestite ljude, digao je svoj glas protiv zla i te užasne 1993. godine otkazao najavljeni koncert u Banjoj Luci – iz protesta zbog rušenja Ferhadije džamije!

To je, vele, trebao biti jedan od najvećih koncerata u gradu a Vrbasu, ali je Mladenović odlučio pokaže dostojanstvo i bunt protiv barbarizma, te je opalio snažan šamar rušiteljima jedne bogomolje i spomenika kulture, ali i tadašnjim opskurnim vlastima Banje Luke koje su organizirale odvoženje ostataka džamije na smetljište. Bio je to gest vrijedan svakog divljenja.

“Neću da sviram u gradu u kojem je srušena džamija”, kazao je Mladenović.

Čuvene su to riječi muzičke legende koje su ga, zajedno sa njegovima pjesmama, učinile besmrtnim.

Aleksandar Žikić, jedan od najpoznatijih i relevantnih rock kritičara na prostoru bivše Jugoslavije koji je napisao knjigu “Mesto u mećavi”, posvećenu upravo liku i djelu Milana Mladenovića u razgovoru s autorom ovih redaka govorio je i o velikoj gesti “dječaka iz vode”.

“Nije “sarajevska biografija“ bila presudna u Milanovoj odluci da, koliko je mogao, skrene pažnju na nasilno rušenje Ferhadija džamije. Bila je to univerzalno ljudska žeđ za pravdom, za ispravnošću, ponekad prejaka u svijetu laži i nepravde, koja je navela Milana da – i u humanom i u umjetničkom smislu – digne glas protiv stvari koje niko nikada ne bi trebalo da čini, a ljudi ih, već hiljadama godina, uporno i neprestano čine”, kazao je Žikić za Radiosarajevo.ba.

Ratni predsjednik Glavnog odbora Islamske zajednice u Banjoj Luci Bedrudin Gušić kazao je da će “svim Banjalučanima ostati u trajnom sjećanju gesta Milana Mladenovića”.

“On je te 1993. godine odbio pjevati u Banjoj Luci upravo zbog činjenice da je u tom gradu srušena jedna Fehradija, kao i druge džamije. Taj gesti i tada i sada budi nadu u mogućnost suživota, odnosno potvrđuje onu Svetalne Broz da je bilo dobrih ljudi u vremenu zla”, kazao nam je Gušić inače dugogodišnji slobodni novinar.

Ovo, jasno, nije bio jedini snažni antiratni čin Milana Mladenovića. On je posljednje mjesece života potrošio upravo kako bi ukazao na sav užas i apsurd ratova u kojima su ubijene desetine i stotine hiljada ljudi.

U vrijeme opsade Dubrovnika pozivao je publiku da minutom šutnje oda počast gradu i ljudima u njemu.

To je tada bilo po život opasno. Nacionalisti među publikom htjeli su se s njim fizički obračunati. Početkom ratova u bivšoj Jugoslaviji, zajedno sa članovima čuvenih Partibrejkersa, EKV-a i Električnog orgazma formirao je projekt “Rimtutituki” koji su svojim aktivizmom širili antiratnu propagandu. Njihov najpoznatiji sngl bio je “Slušaj ‘vamo”, s ključnim refrenom “Mir, brate, mir”.
Izdao ga je B92, a promoviran je koncertom na kamionu koji je kružio ulicama Beograda. Ove grupe u septembru 1993. sviraju antiratne koncerte i u Parizu i Berlinu sa zagrebačkim sastavom Vještice, u okviru akcije “Ko to tamo peva?”.

Izražavajući ogorčenje zbog stradanja na Balkanu, poručio je:

“Moja prva i najveća želja bila je da se probudim i ustanovim da je 1990. i da kažem “Uh, kako sam nešto ružno sanjao”.

Nije li napokon vrijeme je da Sarajevo, ali i drugi gradovi širom Bosne i Hercegovine i regiona poklone ulicu ili makar neki kutak sjećanju na velikana – Milana Mladenovića? (Naj portal)