Pjevao je sevdalinke sa Nadom Mamulom i Zaimom Imamovićem i svirao harmoniku, iako ne čita note. Bio je mojar JNA, direktor šumarije, osnivač i menadžer kulturno-umjetničkih društava, sa kojima je proputovao pola Evrope. Kraljevinu Jugoslaviju i Užičku republiku pamti, kao da je juče bila.

I još je mnogo toga stalo u život inženjera Save Kojadinovića iz male varošice Rudo na granici Bosne i Srbije. Ustvari, čika Savo nije iz Rudog, bar ne po rođenju, nego iz Mokre Gore u Srbiji. U tom je planinskom selu rođen, 26. januara 1928. godine. Ima, dakle, 94. godine.

Sve su prilike da će proslaviti i stotu, jer i danas živi kao mladić. Vozačku dozvolu je obnovio 11. juna ove godine. I vozi svakodnevno, ali nikad ne ubacuje u petu, jer njegov automobil, „zastava 125“, čuveni „pezejac“, ima samo četiri brzine. Čika Savi dosta.

“Uvijek sam vozio „zastave“. Ovo mi je osma „zastava“, koju sam kupio. Nije da ne bih mogao imati nešto savremenije, ali neću, što će mi – veli čika Savo.
Živi sam, na trećem spratu, i bez problema ustrči uz stepenice. Čita novine bez naočara, ustvari naočarima se posluži samo kad čita sitna slova na uputstvima za upotrebu.

Da ima oštro oko i smisao za detalj, pokazuje i ogromna kolekcija fotografija, koje je snimio tokom svog dugog i bogatog života. Sve njegove fotke uredno su složene u albume i kutije, raspoređene po godištima. Jedna je soba za fotografije, uspomene i brojna priznanja, koja je dobijao, još a vrijeme SFRJ. Ističe se Orden zasluga za narod, koji je potpisao lično Josip Broz Tito, Savin Vrhovni komandant iz mladosti.

Potanko Savo prepričava svoj živo. Rođen je u Kraljevini Jugoslaviji. U to vrijeme je bio gimnazijalac.

Kad su njemački okupatori zauzeli Užice, gimnazijalci su ostali bez škole. Zauzeli Nijemci svaku zgradu koja je nešto valjala da smjeste vojsku, pa su gimnazijalci učili po kafanama i kućama.

“I kad su partizani oslobodili taj dio Srbije i osnovali Užičku republiku, mi nismo prekidali školovanje. Nismo izgubili nijednu godinu školovanja, ali sve je to bilo, navrat nanos: za dva tri mjeseca završiš razred – sjeća se Savo za “Srpsku info” i kaže da je imao mnogo muke da na fakultetu „popuni“ rupe u gimnazijskom znanju.

“Nisam u vrijeme Užičke Republike sreo Tita, ali jesam poslije rata, kad je on dolazio u Užice, a ja bio SKOJ-evac. Izgledao je mlad i odlučan, pravi komandant – kaže čika Savo.

Kao šesnaestogodišnji dječak, Savo se pridružio se partizanima i kraj rata dočekao u pobjedničkoj vojsci. Poslije toga ide na redovni vojni rok, pa u Školu rezervnih oficira u Karlovcu, u Hrvatskoj. Kao rezervni oficir, dogurao do čina majora JNA.

Tek kad je udužio dug domovini, Savo je upisao Šumarski fakultet u Beogradu. A Beograd, veliki grad, studentski život pun izazova, a on, kaže, nije imao šta da obuče. U konkurenciji skockanih gradskih mladića morao se „vaditi“ na šarm.

I tako, igranke, folklor, putovanja sa KUD-om, a kad je trebalo da upiše četvrtu godinu studija, ispostavilo se da je propustio mnoga predavanja. Jedan profesor zapeo, ne da mu potpis. Borben, kakav je bio, Savo se zaputio u Sarajevo i tamo su ga, bez problema, primili na četvrtu godinu studija.

“Da nisam otišao u Srajevo, mnogo bih u životu propustio. Sarajevo je u to doba bilo grad pjesme, romantike, druženja. Hodam tako s curom i tek nakon deset dana saznam da je muslimanka. I šta? Ništa. Meni, koji sam došao iz jednonacionalne sredine to je u početku bilo neobčno, ali brzo sam se uklopio. Nije teško navići se na dobro – kaže Savo.

Odmah su ga, naravno, pozvali u KUD, mlad a već formiran pevač nije mogao promaći „skautima“. Njegov talent su prepoznali i u Radio Sarajevu, koji je u to vrijeme okupljao vrhunske muzičare. Pozvali su ga na audiciju i rekli su mu:

„Biće, dječko, nešto od tebe, samo moraš još učiti pjevanje“.

“I tako ja, sa 21 godinom, uđem u tadašnju estradu. Pjevao sam na koncertima sa Nadom Mamulom, Zaimom Imamovićem, Himzom Polovinom i drugim velikanima – priča Savo.

Sjeća se kako su mu rekli da mora dobro uvježbati bar dvije pjesme.

“Kažu, otpevaš tu svoju i pozovu te na bis, i šta ćeš onda – kaže u šali čika Savo.

I zvali su ga na bis. Poslije se odvažio pa je Šerbi Alajbeoviću, šefu orkestra i čuvanom harmonikašu rekao da zna pomalo i harmoniku svirati.

“Veli Šerbo: “Ene, otkud sad to!” Isproba me i uzme da vježba samnom. Bio sam jedno vrijeme druga harmonika u orkestru – kaže Savo.

Nastupi i turneje su se nastavili i kada je završio fakultet i dobio prvi posao u šumariji u Višegradu. Al nije Savo upao u zamku da jureći za slavom, zanemari profesiju. Poslije se oženio, ljubav svog života, kojoj je i danas vjeran, upoznao je u Višegradu.

Oženio je Hafizu Fizu Lisica. Nije im smetalo što sui z različitih vjera, jer ljubav je bila jača od svega.

“Moja Hafita je bila najljepša na svijetu. A tek kakva je osoba bila! Energična, sposobna, puna života. Diplomirala je ekonomiju i radila u šumariji, vukla je sve konce. Kad bih ja išao na turneju sa KUD-om, ona me je pokrivala i pazila da na poslu bude sve u redu – kaže čika Savo. Dodaje da je njegova Fiza bila i u komitetu, pa odbornica u opštini, pa sudija porotnik.

Ali, kad je izbio rat devedesetih postala je nepoželjna. – I mene su gledali poprijeko, zato što sam ožejen muslimankom. Smjenili su me sa funkcije direktora šumarije. Fizu sam sklonio kod mojih u Užice, a poslije, kad se situacija malo smirila, odlučim da je vratim. Šta će mi život bez nje – kaže Savo.

Priča da je išao u Krizni štab, da kaže da će dovesti suprugu u Rudo, rekli su mu:

“Ne garantujemo bezbjednost, ima budala koji nikog ne slušaju”. – Ali ja se nisam nikog bojao, bio sam naoružan – kaže čika Savo. Njegova supruga je imala problema sa prelaskom granice, sve zbog imena.

“Onda ja sjednem i napišem jedno diplomatsko pismo Slobodanu Miloševiću. I od tada više nije imala problema – kaže čika Savo

Sjeća se čika Savo i kako je s porodicom, „stojadinom“ putovao na more, pa kako je sa suprugum, motorom, išao u lov i na izlete, i kako su mu taj „NSU“ motor poklonili iz šumske uprave, da bi ga privoljeli da ostane u Rudom, jer je bilo teško naći inženjera koji hoće u mali grad…

A kad mu sjećanje na lijepe i manje lijepe trenutke izblijedi, tu su fotografije, da ga podsjete. Ima ih na hiljade i sve ih je sam snimio. Mnoge od tih fotografija podsjećaju ga da je istinski bogat čovjek. Jer, iako živi sam, čika Savo ima veliku porodicu.

Savina kćerka Sanja je, kada je počeo rat, otišla u Švedsku. Danas sa suprugom i decom živi u Sarajevu.

“Sanja je moja jedinica, ali ona ima četvoro dece. Tako i ja danas imam četvoro unučadi i jedno praunuče. Eto, bogat sam čovek – kaže čika Savo. (Naj portal/ Autor: M. Milojević)