Danijel Dane Bijorac (21) je momak seljak sa Golije, koja okružuje Novi Pazar, a Kristina Bijorac je devetnaestogodišnjakinja iz Sarajva. Pobjegla je od kuće, jer su roditelji bili protiv te ljubavi. Ali, su na kraju popustili.
Bilo je to prošle godine 29. i 30. novembra. Ona se zaputila autobusom do Novog Pazara, a odatle su se zaputili do sela, do kojeg se pješači četiri sata.
Najteže im je bilo kada su se sreli na autobuskoj stanici. Kristini nisu bili strani poljupci, ali Daneta jeste bila sramota. Kaže, njega je bilo sramota da se “njuše” pred svijetom, kao što to rade današnji mladi.
Golija je bogata bukovom šumom za neke je daleko od idealnog mjesta za život, ali za junaka ove priče nema boljeg tla na kojem se može provesti život. Dane šest godina nije sišao sa sela u grad, ostao je sam u katunu.
“Šesta zima kako nisam silazio. Ovdje nama ne treba ništa. Ni datum, ni dan, ni mjesec. Mi odokativno to gledamo, prema nebu, prema bogu, kad je šta – rekao je Danijel, koji je u Pazar sišao da sačeka Kristinu.
Kaže da nije htio da radi na građevini i nije želio da se “vere po krovovima kao vjeverica po bukvama, pa da povrijedi glavu” jer po njemu ako zapustiš selo i imanje, povratka nema. Tako je odlučio da ostane na selu.
U Danijelovom okruženju nema puta i struje. On ima ogromno stočno bogatstvo i srce veće od Golije, koje je poklonio Kristini, a ona mu je donijela najljepšu vijest – čekaju bebu. (Naj poral)
