Pratite nas

Sudbine

Sarajevske priče: TIFA MI SE POMOKRIO ZA ŠANK

Published

on

Suada Hasanbegović, vlasnica restorana u najzlatnijim vremenima Radio Sarajeva. Kod nje su kahvenisala legendarna novinarska imena, najveće estradne zvijezde, političari, glumci, menadžeri…Služila im je kahve, čajeve, sokove ponekad i čašicu alkohola, ali je ponajviše darivala osmijehe, šalu, vedrinu…

Suada je po profesiji bila komercijalista. Penziju je zaradila u izdavačkoj kući “Veselin Masleša”. Početkom osamdesetih godina “preselila” se u zgradu Radio Sarajeva, u ulici Danijela Ozme, gdje je sve do početka rata služila uposlenike i goste starog dobrog sarajevskog radija. Za vrijeme rata je izbjegla u Švedsku, a onda se vratila te je ostatak života provela svome domu na Čobaniji. Često je pričala o zgodama u restoranu Sarajevskog radija, za kojeg su je vezivale prelijepe uspomene.

Uz kafu je znala nizati priču na priču, do svakog detalja čuvala je sjećanje na bezbroj anegdota iz malog podrumskog restorana radijske zgrade. Prepričavala je priče iz opkoljenog Sarajeva, prelijepe Švedske, priča o kornjači Mikiju, koja je kod nje bio duže od dvije decenije, zatim o kanarincu, mačku…

Suadu asu posebno vezivale prelijepe uspomene na Ulicu Danijela Ozme i druženja u sarajevskom radiju. Kaže, kada god vidi ili čuje glas nekoga od novinara ili umjetnika sa prostora bivše Jugoslavije, pred njom iskrsnu slike iz “onih vremena”. Priča šeretski, otvoreno, sarajevski, bez imalo zlobe…

Vremenom se Merima Njegomire kultivisala, a kada je 1985. dolazila u Sarajevo, ja mislila da je nečija kućna pomoćnica. Na njoj neka ofucana trenerka, nije oprana mjesecima. Osjetila se na hranu. Sa nekim članovima Narodnog orkestra Radio Sarajeva sam se kladila da znam šta je jela tokom zadnjih mjesec dana. Po flekama i mirisu znala sam šta je jela i pila.

A Mladenu Vojičiću Tifi sam bila zabranila ulazak u restoran. Jednom se napio i umjesto u WC, po*išao mi se u šank. Dobro sam ga tada izudarala metlom.

Kasnije su me Željko Bebebk i Milan Strupar molili da mu oprostim. I oprostila sam.

Lijepo sam se družila sa Zehrom Deović, Ratom Petkovićem, Vajtom pa sa suprugom Gorana Milića – Anom. Ona je tada volontirala u “Sarajevu 202”. Zvala sam je od milja “prcava Ana”. Jednom sam je I zaštitila od Nezira, šefa samoposluge na uglu Danijela Ozme. Ukrala mu pile i donijela meni da ga ispečem za raju. Taman ja ga počela spremati, kada bahnu Nezir, prijeti Ani, a ja na njega zagalamim. Velim, kradeš i ti, pusti djecu. I on popustio.

Svi su ondašnji novinari i muzičari pili na veresiju. Neki od njih su bili teški za plaćanje. Jedino Rato Petković nije pravio problem. Bio je najuredniji platiša.

Sa Edom Pandurom uvijek sam ratovala. Redovno se zaduživao, a na kraju mjeseca su bunio zbog duga. Kao nije toliko potrošio. Dan – dva bi bili ljuti, pa bi krenuli opet po starom: veresija i plaćanje kada dobije platu. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending