Suada Hasanbegović, vlasnica restorana u najzlatnijim vremenima Radio Sarajeva. Kod nje su kahvenisala legendarna novinarska imena, najveće estradne zvijezde, političari, glumci, menadžeri…Služila im je kahve, čajeve, sokove ponekad i čašicu alkohola, ali je ponajviše darivala osmijehe, šalu, vedrinu…
Suada je po profesiji bila komercijalista. Penziju je zaradila u izdavačkoj kući “Veselin Masleša”. Početkom osamdesetih godina “preselila” se u zgradu Radio Sarajeva, u ulici Danijela Ozme, gdje je sve do početka rata služila uposlenike i goste starog dobrog sarajevskog radija. Za vrijeme rata je izbjegla u Švedsku, a onda se vratila te je ostatak života provela svome domu na Čobaniji. Često je pričala o zgodama u restoranu Sarajevskog radija, za kojeg su je vezivale prelijepe uspomene.
Uz kafu je znala nizati priču na priču, do svakog detalja čuvala je sjećanje na bezbroj anegdota iz malog podrumskog restorana radijske zgrade. Prepričavala je priče iz opkoljenog Sarajeva, prelijepe Švedske, priča o kornjači Mikiju, koja je kod nje bio duže od dvije decenije, zatim o kanarincu, mačku…
Suadu asu posebno vezivale prelijepe uspomene na Ulicu Danijela Ozme i druženja u sarajevskom radiju. Kaže, kada god vidi ili čuje glas nekoga od novinara ili umjetnika sa prostora bivše Jugoslavije, pred njom iskrsnu slike iz “onih vremena”. Priča šeretski, otvoreno, sarajevski, bez imalo zlobe…
Vremenom se Merima Njegomire kultivisala, a kada je 1985. dolazila u Sarajevo, ja mislila da je nečija kućna pomoćnica. Na njoj neka ofucana trenerka, nije oprana mjesecima. Osjetila se na hranu. Sa nekim članovima Narodnog orkestra Radio Sarajeva sam se kladila da znam šta je jela tokom zadnjih mjesec dana. Po flekama i mirisu znala sam šta je jela i pila.
A Mladenu Vojičiću Tifi sam bila zabranila ulazak u restoran. Jednom se napio i umjesto u WC, po*išao mi se u šank. Dobro sam ga tada izudarala metlom.
Kasnije su me Željko Bebebk i Milan Strupar molili da mu oprostim. I oprostila sam.
Lijepo sam se družila sa Zehrom Deović, Ratom Petkovićem, Vajtom pa sa suprugom Gorana Milića – Anom. Ona je tada volontirala u “Sarajevu 202”. Zvala sam je od milja “prcava Ana”. Jednom sam je I zaštitila od Nezira, šefa samoposluge na uglu Danijela Ozme. Ukrala mu pile i donijela meni da ga ispečem za raju. Taman ja ga počela spremati, kada bahnu Nezir, prijeti Ani, a ja na njega zagalamim. Velim, kradeš i ti, pusti djecu. I on popustio.
Svi su ondašnji novinari i muzičari pili na veresiju. Neki od njih su bili teški za plaćanje. Jedino Rato Petković nije pravio problem. Bio je najuredniji platiša.
Sa Edom Pandurom uvijek sam ratovala. Redovno se zaduživao, a na kraju mjeseca su bunio zbog duga. Kao nije toliko potrošio. Dan – dva bi bili ljuti, pa bi krenuli opet po starom: veresija i plaćanje kada dobije platu. (Naj portal)
