Zadnjih godina Neda Ukraden često navraća u Sarajevo, grad u kojem se ostvarila kao student, umjetnik, biznismen i ljubavnica, uglavnom bogatih sponzora.
Ratnih devedesetih je otišla za Beograd, iz kojeg je znala poslati dosta otrovnih riječi na račun Sarajeva. Preko noći je počela naglašavati svoju pripadnost srpskom narodu. Postala je veća Srpkinja od polovina Srba u Srbiji.
Oni koji su je dobro poznavali, znali bi kazati, kako bi Neda bila i Šiptarka, ako bi Albanci zavladali Balkanom. U Titovoj epohi je pjevala revolucionarne pjesme, devedesetih godina najomiljenija pjesme su joj bile “Ah moj Aljo” i “Bosno moja divna mila”, a u ratnim godinama je Karadžiću pjevala nacionalistički repertoar, kojeg nisu forsirali ni Baja Mali Knindža ili Lepa Mića.
Izlaskom Bosne iz pepela, Neda se primirila, pa je opet postala ponosna Sarajka. Dođe ona u Šeher na Miljacki, šeta gradom, slika, pozira, oživljava uspomene. Najsvježija fotografija je ona ispred Pravnog fakulteta, na kojem je u neka ljepša vremena diplomirala.
Danas Nedu u Sarajevu jedni pozdravljaju, drugi okreću glavu od nje jer je smatraju perfidnom babom i sjajnim manipulatorom. Kad izdaš sarajevsku raju i pokažeš da si papak – ostaješ zauvijek papak. (Naj portal)
