Pratite nas

Sudbine

Samka (70) i Hatidža (81) su “modne ikone” Sarajeva: NEKO STARI KAO CIPELA, NEKO K'O KATEDRALA, POSZITE VI ŠTA ĆE NAROD REĆI

Published

on

Rijetko šta nas oduševi kao dobrodušnost i pozitivnost koju pojedini ljudi šire. A ove dvije žene iz Sarajeva su kupile svu ljubav regiona zahvaljujući svom stilu i zlata vrijednim savjetima. Naime, Samku i Hatidžu nemoguće je ne primijetiti na ulici, a ove penzionisane gospođe postale su svojevrsne modne ikone Sarajeva zbog svojih upečatljivih modnih izdanja. Nedavno su otvorile Instagram profil kako bi inspirisale druge.

Samka Cerić (70) i Hatidža Čolaković (81) prepoznatljive su sarajevske gospođe koje se ističu unikatnim stilom i modnim kombinacijama, a napravile su i zajednički Instagram profil gdje objavljuju fotografije svojih svakodnevnih izdanja. Žele da budu inspiracija svojoj generaciji, ali i generalno ženama u BiH, a ovaj i te kako upečatljivi dvojac za Klix.ba tim povodom govorio je o modi, inspiraciji, Sarajkama, dijelio savjete o odijevanju uz po koju životnu mudrost.

„Upoznale smo se u Donjem Vakufu na Vrbasu i od tad se više nismo razdvajale u smislu da jedna sa drugom kontaktiramo i kad smo daleko, kažu na samom početku razgovora ističući da je Samka iz Sarajeva, dok je Hatidža iz Dervente stigla u Sarajevo na studije te je tu i ostala.

Samka je zbog rata otišla u SAD-a, a vrijeme je provodila na relaciji Feniks – Los Anđeles gdje joj žive kćerke. Nakon penzionisanja odlučila je da se vrati u Bosnu i Hercegovinu, a ističe da ju je razačaralo to kako danas žene pogotovo u Sarajevu izgledaju.

„Ne mogu da vjerujem da su žene toliko izgubile volju. Moraju se malo trgnuti. Prije rata je važilo da su Sarajke najljepše i najdoteranije žene bile i uvijek je bilo takmičenje Sarajevo Split. Međutim, to nije isto nakon rata. Da tadašnje Sarajke danas šetaju Ferhadijom, ja i gospođa Hatidža ne bi bile primijećene.

Istakle su da je tu trenutno situacija takva i da ste ‘75-te prošli Ferhadijom ne bi se znalo koja je žena dotjeranija.

„Ja u ovim godinama ne moram nikome ništa da objašnjavam, poručuje Samka te nastavlja da odlično zna ko je i šta je.

„Još bolje znam šta neću. Ne trudim se da budem mlada, trudim se da budem zadovoljna. Poznata izreka ima – neko stari kao cipele, neko k'o Katedrala.

Pazite, ja nisam dama. Ja sam prosječna bosanska žena, dame žive u dvorcima, dame ne ustaju u četiri ujutru, dama ne kuha, dama ne radi. Samo sam žena koja voli da je dotjerana, radi sebe. Uživam u tome i mislim da je dovoljno da se jedna žena oslovi gospođom.

Kako je Samku i Hatidžu nemoguće ne primijetiti pri šetnji ulicom, ove gospođe smatraju da nije uvijek ono što nose zaslužno da se ističu, već da tu ima i do njihovog držanja. Takođe, napominju da stil ne znači skupe stvari.

„Ne treba ni novac za to, samo malo smisla. I ta žena će se bolje osjećati kad se sredi, to je moje mišljenje. Uvijek kažem, žena nije rođena da bi bila za šporetom i da čisti. Mora voditi računa o sebi. Čim volite sebe, volite i ljude oko sebe, kaže Samka.

Upitavši ih za savjet koji bi dale mladim ženama ističu da slijepo praćenje trendova može da bude najveća greška koju naprave te Samka kaže:

“Ja nikad neću kupiti kad kažu da je moderno nešto – ako vama stoji, ne znači da stoji i meni. Mnoge žene griješe s odabirom boje kose. To je najveći problem jer boja kose određuje i koje boje odjeće možete nositi”.

Zapravo ih je sve to podstaklo da otvore zajedničku Instagram stranicu “ne bi li našim ženama dale bar neku ideju, kad vide te boje na nama”.

Gospođa Hatidža studirala je na Pravnom fakultetu, radila u MUP-u, da bi na kraju karijere bila konzul u Istanbulu, a navodi da ne voli jednoličnost.

„Volim da je drugačije nego kod drugog svijeta. Može nekad da bude gore, ali je meni draže, jer nije isto.

Svoj stil, kaže, “ponijela” je od svoje majke te da je čak i u njenoj Derventi vodila računa o odjeći.

„Mislim da treba voljeti sebe, pa ćete voljeti i druge.

Kako u Bosni žene najčešće ne mogu priuštiti skupocjene luksuzne brendove Samka ističe da ima jedan savjet.

„Ženama bih savjetovala – minimum svaka ima pet/deset pari cipela koje u godini ne obuče dva puta. Bolje je da kupi jedne kvalitetne, da ih ne skida s nogu i uvijek će dobro izgledati. Meni je bitno da cipela, tašna i bunda budu kvalitetni. To odaje ko ste i šta ste. Ženama ne bih savjetovala da kupuju u Zari i drugim high street brendovima, skupi su, a svi isto izgledamo. Na pijaci imate divnih stvari, potrebno je samo malo osjećaja.

Mlađe generacije su na internetu, neka prate modne kuće da bi dobili ideju, navodi.

Uz sve to osvrnula se i na ono što često sputava žene u društvu:

„Ja sam rođena takva, neko me voli, masu iritiram, ali ja nikad nisam živjela za svijet. Živim svoj život. Savjetovala bih našim ženama kojima prođe život zbog pitanja: ‘Šta će narod reći?’. Pustite vi šta će narod reći, živite kako se vama sviđa. Neka imate jednu majicu i jednu suknju, ali da ste zadovoljni i nasmijani u duši.
Govoreći ponovo o modi Hatidža ističe da su njoj najvažnije boje, a da nema veze odakle je koja “krpica” i koliko je koštala.

„Volim kad se probudim da vidim boje vesele, svijetle. Mene su znali zvati bijela žena – usred zime bijele bundice, bijelo sve. Volim žutu, bijelu, narandžastu, zelenu, a odakle to sve. Iz kuće sam ponijela od majke, majka je znala da šije, otac mi je bio obućar. Izmišljala sam, znala sam šta sam htjela, znala sam i crtati. Kad sam došla u Sarajeva govorili su: ‘Vidi one’, a ja na nogama 12 centimetara štikla i kratke hlače. Nemam posebno ni da volim neke modne kuće, meni je boja ta koja sve određuje. Ne patim od toga da to mora biti firma ova ili ona. Kupujem gdje god mi se nešto svidi, kaže gospođa Hatidža.

Veselog duha koji odudara od njihovih godina, Hatidža i Sami, kako je zove od milja, kažu kako se često zaklinju da će “jedna drugu zaustavljati pri kupovini”. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending