Pratite nas

Sudbine

Ljubav ne poznaje granice: ALESANDRO I ALMA SU SE ZAVOLJELI U TRAVNIKU, A GNIJEZDO SVILI U BEOGRADU

Published

on

Životna priča Alesandra Gramelinija i Alme Kurić mogla bi poslužiti kao scenario za dobar romantični film. Ali mu je prethodila prava drama.

“Moja prva žena je Italijanka koja je radila za jednu nevladinu organizaciju u Novom Travniku u Bosni i Hercegovini. Kada sam joj došao u posjetu zatekao sam je sa drugim muškarcem, nekim Amerikancem – navodi Alesandro za 24sedam.

Svako je otišao svojim putem, ali spletom okolnosti koje samo život zna da izrežira, ispostavilo se u istom gradu.

“Dobio sam poslovnu ponudu od jedne nevladine organizacije iz Bolonje da ostanem u Bosni i radim za njih. Prihvatio sam i ostao u Travniku – kaže Gramelini.
24sedam/Goran Sivački

U ovom malom jestu u srcu Bosne, u kome se manje-više svi znaju, počinje novo poglavlje Alesandrovog života, sada sa Almom u glavnoj ulozi.

“Kada sam je ugledao, kao da me je udario grom! Počeo sam sa cvijećem i romantičnim večerama, radio sam sve što je potrebno da je osvojim – kaže Sandro, kome se upornost isplatila, jer…

“Iako je, kada se pojavio u gradu, bio interesantan svim djevojkama, izabrao je baš mene. U to vrijeme nisam vjerovala ni našim momcima, a kamoli strancima. U početku me je nervirao, ali i ubrzo uvjerio da su sve to samo predrasude i da u stvari ja za njega treba da se borim – iskrena je Alma.

Poslije „ljute“ borbe, sudara različitih mentaliteta i suprotnih karaktera, sumnji porodica, pobijedila je travnička romantika. Međutim, sudbina je htjela da u Travniku pronađu ljubav, a u Beogradu dom.

“Zbog druženja sa prijateljima koje smo stekli radeći kao humanitarci, često smo dolazili u Beograd i vrlo brzo se u ovaj grad zaljubili. Ali i primijetili da nemaju mnogo pravih italijanskih restorana.

Bila je to šansa za njihovu buduću malu manufakturu. I tako su Alesandro i Alma “donijeli” italijansku tajnu, u srcu starog dijela Beograda. Otvorili su restoran „Eatalian“. Odomaćio se, kažu, poprilično, a u kući slave i katolički i pravoslavni Božić, Uskrs, obje Nove godine, Bajram..

Suština je da se u ovoj porodici niko nije odrekao onog svog, već su prihvatili sve razlike, kulturu i vjeru onog drugog, živeći na nekom trećem mjestu.

“Mislimo da je pravo bogatstvo živjeti u mješovitom braku, u zajednici s više religija i običaja.

Na kraju saznajemo da u „borbi“ između pice i pite u kući Gramelini/Kurić pobjeđuje pasta, na bezbroj načina. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending