Pratite nas

Sudbine

Pronašli smo bihaćkog dječaka sa štakama: ALADIN HODŽIĆ ŽIVI U ITALIJI, PLANINARI, IDE U TERETANU…

Published

on

“Ja sam Aladin, dječak sa štakama. Da, volio bih se susresti i upoznati vašeg fotoreportera.

Bilo bi mi drago da se vidimo”, toplim glasom rekao nam je putem telefona Aladin Hodžić (30), prenosi 24sata.hr.
Danas fotoreporter Pixsella Robert Belošević gotovo tri decenije pokušavao je saznati ko je prekrasan, plavokosi dječak na štakama kojeg je snimio u Bihaću u augustu 1995. godine. I uspio je.

Plavokosi dječak kojem je granata 2. jula 1994. raznijela nogu izrastao je u prekrasnog mladog čovjeka koji se nije prepustio svom hendikepu. Živi u Italiji sa suprugom Adisom i kćerkom Darijom (4), zaposlen je u jednoj firmi, planinari, trči, ide u teretanu, živi intenzivnim životom i pozitivno gleda u budućnost.

Tog kobnog jula 1994. godine Aladin se igrao s prijateljima na livadi blizu kuće. Granata ga je oborila na tlo na kojem je, u lokvi krvi, vrištao od boli i straha. Dijelovi njegove desne noge ostali su razasuti po livadi, a dječak je hitno prebačen u bihaćku bolnicu.

“Jedan geler je prošao između ostale djece i pogodio me. Od tih događanja sjećam se jedino ležanja u bolnici i osjećaja kako mi nije ugodno ležati bez ikoga svoga. Sjećam se da sam često gledao kroz hlače, tražio svoju nogu i pitao mamu gdje je nestala i kad će mi opet narasti moja draga noga”, ispričao je Aladin u telefonskom razgovoru.

Iako mu je teško vraćati se u prošlost, želi pričati. Protivi se svakom ratu, protivi se svakom stradavanju ljudi, posebno nevine djece.

“Još dok sam bio malen, mislio sam da je to normalno biti ranjen i da će mi kad-tad noga narasti. Kako je vrijeme odmicalo, shvatio sam da od toga nema ništa. Shvatio sam da se mogu prepustiti ili boriti. I odlučio sam se boriti.

Tokom tog mučnog perioda upoznao sam divnu djevojčicu Sanju Aleksić, koja je također ostala bez noge u ratu. Jedan francuski novinar fotografirao je nas dvoje i te su slike obišle svijet.
Među nama se stvorilo čvrsto prijateljstvo, a zahvaljujući toj fotografiji, upoznali smo dobrotvora Marca Becija, koji nam je u avgustu 1995. osigurao papire da odemo u Italiju i dobijemo proteze”, ispričao je Aladin.

U Italiju je išao preko jednog čovjeka koji je radio za neku italijansku organizaciju. Nakon što je vidio slike Sanje i Aladina, zarekao se da bez njih neće napustiti Bosnu.

“Tako je i bilo. Prvo smo otac Abdulah i ja otišli u Italiju, da bi nam se malo kasnije pridružili mama Fata i sestra Azra. I Sanjini roditelji su bili uz nju. Našoj sreći nije bilo kraja i u trenutku kad smo dobili proteze, otvorio nam se jedan sasvim novi svijet.

Zamislite, nemate noge i odjednom hodate normalno, bez štaka, ne trebate ničiju pomoć… Koračaš nebu pod oblake! Imao sam osjećaj da bih stalno letio da se uvjerim da imam ponovo nogu. Nikad nisam imao problema s protezom. Nekad sam znao nažuljati nogu, ali žuljaju te i nove cipele kad ih kupiš.

Tako sam odrastao i nikad se nisam žalio na ono što mi se dogodilo”, priznaje Aladin, koji nikad od sebe nije radio žrtvu.

Od trenutka kad je odlučio boriti se i stvoriti suživot sa svojim hendikepom, ništa ga nije zaustavilo. Nije mu bio prepreka za posao, bio je prvi u raznim sportovima i normalno živio.
“Za mene nije bilo nemogućih misija ako su postojali jaka želja i još jači cilj. Pješačio sam 20 kilometara stazama slavnog komandanta rahmetli Izeta Nanića, kroz šume i puteljke u Bužimu, trenirao sam godinu MMA, po mome mišljenju, jedan od najtežih i najopasnijih sportova, redovno idem u teretanu i proteza mi nikad nije stvarala probleme”, veselo govori Aladin.

Kroz život je naučio da se sve događa s razlogom i da postoji rješenje za svaki problem, čak i onaj najteži.

Život ga je nagradio prekrasnom suprugom Adisom, s kojom se oženio u avgustu 2016. godine. Sretni su u braku te u ljubavi i slozi odgajaju svoju četverogodišnju djevojčicu Dariju.
I fotoreporter Robert Belošević raduje se susretu i sretnom završetku priče koju je počeo prije 30 godina.

“Snimio sam ga u Bihaću ispred zapovjednog stožera Armije BiH. Taman sam zapalio cigaretu. Aparat je uvijek bio uz mene. U jednom trenutku ugledao sam plavokosog dječaka na štakama. Nije imao desnu nogu i mislim da je kraj njega bio otac.

Fotografiju jednostavno osjetiš. Iste sekunde sam uhvatio aparat i lupio nekoliko negativa. . U kojemu su žrtve i nevina djeca. Ta fotografija je odmah otišla u AP, a oni su je distribuirali dalje. Završila je u Italiji, objavilo ju je nekoliko dnevnih novina.

Mislio sam da to je to. No onda sam krajem 1995. godine dobio telefonski poziv i obavijest da mi je ta fotografija dječaka na štakama proglašena fotografijom godine u Italiji. Nagrada je bila 4000 njemačkih maraka.

Kako su Italijani imali fond za djecu stradalu u Bosni i Hercegovini, a lik tog plavokosog dječaka bez desne noge nisam mogao zaboraviti, odrekao sam se novčane nagrade i dogovorio se da je uplatim u fond za djecu stradalu u BiH.

Pokušao sam doći do tog dječaka, no nisam uspio. Čuo sam da mu je, zahvaljujući novcu u tom fondu, napravljena proteza. Drago mi je da ću nakon toliko godina napokon upoznati tog dječaka, sad već mladog čovjeka, koji mi je u mislima skoro 30 godina”, rekao je Belošević. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending