Pratite nas

Sudbine

Priča koja slama srce: MOM SINU NEMA LIJEKA, ALI ČINIMO SVE DA MU ŽIVOT UČINIMO LJEPŠIM

Published

on

Danin Ljutvijević je napunio osam godina, a ne govori, ne hoda, ne ide u školu i iz dana u dan se bori za život.

“Danas nam je divan dan! Duša naša, naš jedinac, naš borac slavi 7. rođendan”, napisao je na svom Facebook profilu Daninov tata Rusmir Ljutvijević, taksista iz Zenice, koji se po humanosti i optimizmu pročuo širom svijeta.

Rusmir je uprkos teškoj borbi za život i zdravlje svog jedinca, usred dana i noći na raspolaganju roditeljima druge djece s teškoćama u razvoju, ali i teško bolesnim, starim i iznemoglim sugrađanima i ljudima sa invaliditetom. Svojim taksijem on ih besplatno vozi u bolnicu, ambulantu ili na vježbe.

“Znam šta znači kad nemaš marku ili dvije za svoje dijete da ga odvezeš ljekaru”, rekao je ranije za “Srpskainfo” tata Rusmir.

Objasnio je svoju nevjerovatnu računicu.

“Na točkovima sam od ranog jutra do kasno u noć. Pola kilometara pređem za neko dobro, pola za pare. Meni i mojoj porodici to je dovoljno”, rekao je tata Rusmir.
Sa suprugom Aminom i prijateljem Andrijom Petrovićem i njegovom porodicom, svom je Daninu pripremio rođendansko slavlje za pamćenje. Torta, svjećice, baloni, posluženje, slikanje sa drugarima – sve je bilo “tip top”. Mali slavljenik, dječak koji pati od okrutne i rijetke genetske bolesti, mekdermid sindroma, riječima im nije mogao zahvaliti, ali je sve rekao osmijehom.

“Mom sinu nema lijeka, ali se borimo da mu olakšamo život i djetinjstvo učinimo sretnim, koliko je to moguće. Nisu mu došli školski drugari, jer on ne ide u školu. Za ovako bolesnu djecu nema škole. Ni na vježbe, koje su mu neophodne, zbog korona virusa, ne može da ide. Za njega bi to bilo previše opasno. Nije primio nijednu vakcinu, jer ni to ne smije. Čuvamo ga, kao pod staklenim zvonom”, kaže tata Rusmir.

Ipak, rođendan je slavlje koje se ne propušta, pa su ga proslavili, uz minimalan broj gostiju. Ljutvijevićima su se pridružili Petrovići i njihova dječica. Petrovići su, inače, pozati kao porodica koja svakodnevno pomaže djeci s teškoćama, teško bolesnoj djeci i njihovim roditeljima.

Daninov rođendan je rasplakao i raznježio region, ali i prijatelje porodice u dalekom svijetu. Stiglo je na stotine čestitki, među kojima je bilo i onih ispisanih na njemačkom i engleskom.

“Srećan rođendan malom lavu, našem ljepotanu, malom velikom dječaku, momčini, junaku, paši…i njegovim divnim, dobrim roditeljima”, neke su od poruka.
Rusmir i Amina Ljutvijević, roditelji malog Danina, vjeruju da je dobrota bitnija od materijalnog blagostanja i novca i da je sve ljude jedan Bog stvorio i na ovaj svijet doveo.

“Kakva vjera, kakva nacija! Kakva priča o ‘našima’ i ‘njihovima!’ Nema šta za našeg sina, ali i za drugu bolesnu dječicu, nisu uradili Andrija, Ivan, Miljan, Jovo… Oni su moji, nemam ja nikog prečeg”, poručuje Rusmir Ljutvijević, najhumaniji taksista na Balkanu i tata velikog srca.(Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending