Sudbine
Potresna ispovijest šesnaestogodišnje Britanke Eme Bič: MAMA MI JE KUPOVALA HEROIN
Gledala sam je kako se drogira, ispod nastrešnice u vrtu, i pamtila sve detalje tog odvratnog rituala X Pomislila sam da bih i ja to mogla probati i iskoristila sam jedan dan kad nikoga nije bilo kod kuće X Nisam razmišljala o tome kako je van pameti uzimati drogu zajedno sa vlastitom majkom, samo mi je bilo važno da dobijem svoju dozu
Kada sam prvi put uzela heroin, sve mi se zabijelilo pred očima. Nakon toga, nešto čudno poput žmaraca, prostrujalo mi je kroz tijelo, penjući se munjevito od stopala do glave, da bi se zatim, polagano, vratilo natrag. Odjednom, sve mi je bilo ravno do mora, svi problemi su iščezli…Osjećala sam se kao da lebdim-započinje svoju ispovijest Britanka Ema Bič (16), koja je, kao desetogodišnjakinja, zakoračila u pakao droge, i nastavlja:
-To što sam probala drogu nije bilo ništa senzacionalno, za mene je to bilo gotovo normalno. Moja mama Karen, naime, drogirala se otkako znam za sebe. Jednom prilikom, kada mi je bilo sedam godina, i kada se mama predozirala, išla sam s njom u bolnicu kako bih ljekarima potanko objasnila šta je uzela.
Gledala sam je kako se drogira
Mama je stalno bila nadrogirana, bilo da je riječ o heroinu ili kreku, i ja sam, odrastajući uz nju, mislila da je to potpuno normalna stvar. Nije mi bilo ništa neobično kada ona nije mogla da ustane ujutro iz kreveta. Većinu vremena sam se osjećala kao da sam ja majka, a ona moje dijete. No, to je za mene bio način života i ja nisam znala za nešto drugo.
Kada sam napunila 12 godina, mama je završila u zatvoru, zbog učešće u pljački, i ja sam se preselila kod oca i maćehe. Kada je, nakon 18 mjeseci, odslužila kaznu, ponovo smo bile zajedno i počele smo da živimo s bakom. Kamo sreće da nije bilo tako!
Ispočetka, sve je nalikovalo idili: mama se skinula sa heroina i pronašla posao. Međutim, ubrzo smo počele da se svađamo s bakom i, da bi smo izbjegle mučne scene, mama i ja smo stalno bile vani. Praktično smo se ponašale kao najbolje prijateljice. Većinu vremena provodile smo sa njenim starim prijateljima, narkomanima, i vrlo brzo ona se ponovo navukla na heroin.
Gledala sam je kako se drogira, ispod nastrešnice u vrtu, i pamtila sve detalje tog odvratnog rituala. Zapamtila sam da bi prvo odsjekla četvrtasti komadić folije, zatim bi na nju stavila heroin koji bi se, nakon što bi ispod folije zapalila šibicu, pretvorio u smeđu tečnost. Poslije je to miješala sa duhanom i pušila. Pomislila sam da bih i ja to mogla probati. Iskoristila sam jedan dan kad nikoga nije bilo kod kuće i prekopirala sve što je mama radila.
Prvi šut
Nisam u stanju da objasnim šta mi je sve prošlo kroz glavu nakon tog prvog šuta. Uopće nisam razmišljala o očajnom stanju u kojem se moja mama nalazila. Nekako sam sve tumačila time da droga mora da je dobra stvar, čim joj se moja majka stalno vraća.
Narednih nekoliko sedmica, ljubomorno čuvajući svoju tajnu, nastavila sam sa svakodnevnim uzimanjem droge. Drogirala sam se u kupatilu, prije polaska u školu, u školskom toaletu, na pauzi za doručak, pa opet kod kuće…Nije prošlo mnogo vremena kada sam shvatila da sam potpuni ovisnik-moje tijelo više nije moglo bez droge.
Kada ne bih uzela heroin, čas bi mi bilo pretoplo, a čas bih se tresla od hladnoće. Oči su mi bile zamagljene, imala sam užasne grčeve u stomaku. Noge su mi se tresle, čak i ako bih ležala u krevetu…Jedino sam mislila o tome kako ću doći do novog šuta i jedino mi je droga pomagala da se osjećam bolje.
“Mama, uzela sam heroin”
Da bih zadovoljila sve svoje apetite, uzimala sam sve više droge iz maminog skrovišta.
Nikome nisu mogle promaći velike promjene na mome tijelu. Samo u nekoliko sedmica drastično sam smršala, lice mi je bilo iznureno, oko očiju su mi se pojavili tamni kolutovi. Izgubila sam apetit i jedino što sam mogla jesti bili su slatkiši.
Vrlo sam se loše osjećala, jedva sam se držala na nogama. Jednoga dana, jedva sam uspjela izgovoriti: «Mama, uzela sam heroin».
Začudila se i ništa nije kazala, a nakon nekoliko minuta, sasvim pribrano, obećala je da će mi pomoći. Kazala je da će mi dati heroin, ali tek toliku dozu koja će mi otkloniti bolove.. Uopće nije spomenula medicinsku pomoć. Mislila sam da je to zbog toga što se brinula da ne zaglavi ponovo u zatvoru, ako neko sazna da sam i ja postala ovisnik.
Tata, bolesna sam!
Od tada smo se naz dvije nalazile na pauzi za ručak, i odlazile kod dilera da nabavimo drogu. Zatim bih se ja vraćala u školu. Nisam razmišljala o tome kako je van pameti uzimati drogu zajedno sa vlastitom majkom, samo mi je bilo važno da dobijem svoju dozu. Cijela ta situacija pretvorila me je u užasnu osobu. Počela sam izostajati sa nastave, a mama je ostala bez posla. Odselile smo od bake i iznajmile stan.
Uskoro, sve vrijeme smo provodile sa drugim narkomanima. Prešle smo na injekcije.
Sve brže sam propadala i prolazila sam kroz pravi pakao. Ruke su mi bile pune modrih mrlja od uboda injekcije, a ponekad sam morala uzeti drogu i češće nego uobičajeno jer su me razdirali užasni bolovi. Mama i ja smo počele da krademo, najčešće torbice od prolaznika, kako bismo došle do novca. U jednom peridou dnevno smo na drogu trošile i po 100 funti (300 KM, prim. prev.)
Mama je ponovo morala da ide u zatvor, ovoga puta na četiri mjeseca, jer je bila osuđena zbog krađe kreditnih kartica. U suzama sam nazvala tatu i sve mu priznala.
“Bolesna sam, dođi po mene”, zavapila sam.
Dugi put oporavka
Tata je bio šokiran kada me je ugledao, a potpuno slomljen kada su mu ljekari kazali da moram da idem na odvikavanje od heroina i da, dok terapija ne počne, i dalje moram uzimati narkotike kako ne bih zapala u stanje šoka. Nije bilo druge nego da mi, svakodnevno, nabavlja potrebnu dozu heroina.
Ubrzo sam podvrgnuta metadonskoj terapiji. Nisam imala bolove i želja za drogom je postepeno jenjavala. Ljekari su kazali da će proći godine dok se potpuno ne oporavim, ali da sam na dobrom putu.
Ponovo sam se suočila sa realnošću. Ne mogu sebi ni objasniti niti oprostiti što sam od starijih žena otimala torbice kako bih mogla nabaviti drogu. Ne mogu vjerovati da sam takvo što mogla učiniti. Srećom, danas sam u stanju da donosim racionalne odluke i da razlučim dobro od zla, što ranije, u očajnom stanju u kojem sam bila, nisam uspijevala.
Moje tijelo još uvijek trpi posljedice drogiranja, još imam ožiljke od uboda igle, a, iako mi je skoro 17 godina, još nisam dobila ni prvu menstruaciju.
Još uvijek volim moju mamu. Viđamo se, ali se držimo na distanci. Ne vjerujem da će se ikada moći odreći droge, ali se potajno nadam da bi joj moj primjer mogao pomoći da barem pokuša. Užasno je biti heroinski ovisnik i gaditi se samome sebi. Hvala Bogu pa je sve to iza mene i da ponovo živim život dostojan čovjeka-završava Ema svoju ispovijest.
Sudbine
Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!
Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.
„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.
Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.
„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.
Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.
„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“
Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.
„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.
I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.
Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.
„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.
Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.
„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.
Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.
„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.
Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)
-
Astrologija4 godine
Lunarni kalendar: MJESEČEVE MIJENE ZA 2021. GODINU
-
Zanimljivosti4 sedmice
Horor u BiH: Bh. pjevačicu brutalno pretukao suprug, snimak kako je udara nogama u glavu ledi krv u žilama
-
Vidoviti ljudi4 godine
Proročica Vera Čudina “ne vidi” ništa lijepo: TEK NAM PREDSTOJI HAOS, JER STIŽE OPASNIJI VIRUS OD KORONE!
-
Zanimljivosti4 mjeseca
Nafakali doktor Edib Šarić iz Mostara: DOBIO 17 AUTOMOBILA NA POKLON