Pratite nas

Sudbine

Posljednji sarajevski papudžija: KALAJDŽISALIHOVIĆ OŽIVIO PAPUČE STARE SKORO VIJEK

Published

on

Papudžijski zanat je 200-godišnja tradicija porodice Kalajdžisalihović iz Sarajeva, u kojoj se tradicija stoljećima prenosi sa oca na sina. Još od 1822. godine tradicija proizvodnje sarajevskih papuča se nije promijenila te se proces proizvodnje još uvijek obavlja ručno, svaki par papuča posebno, od krojenja, preko veza do finalnog proizvoda.

Zaštitni znak porodice Kalajdžisalihović su čuvene sarajevske papuče “paun”. Ono što je zanimljivo za ove papuče je priča o njihovom nastanku. Zovu se sarajevske papuče i njihova priča je vezana za tradiciju Sarajeva.

“Kada bi snaha došla u kuću, njena svekrva bi joj poklonila te papuče i nosila bi ih samo u nekim specijalnim okolnostima kao što su Bajram, rođenje djece, mevludi – kazuje mladi zanatlija Muhamed Kalajdžisalihović, koji je zanat naslijedio od svog oca.

Dezeni na njima su unikatni i imaju određenu geometriju koja mora da se ispoštuje.

“Dezen smo našli kada smo čistili neke stare sehare u staroj radionici. Tada smo naišli na par papuča koje su pripadale mojoj pranani”, priča Kalajdžisalihović priču o historiji sarajevskih papuča.

Kako kaže, na tim papučama je bio taj vez, ali današnje papuče se od prvobitnih razlikuju samo po načinu izrade, oblikom i materijalom su iste.

Porodična tradicija izrade tradicionlanih papuča seže u davnu 1822. godinu, kada se u tefterima sarajevskog saračkog esnafa, koji su pohranjeni u Historijskom arhivu Sarajeva, spominje porodica Kalajdžisalihović, a Muhameda smo pitali koliki je zapravo značaj ovog zanata u tradiciji BiH.

“Nezahvalno je govoriti o važnosti nečega čime se bavimo, ali da papuče imaju svoje mjesto u kulturnoj tradiciji naroda u BiH – imaju. Posebice je to izraženo u urbanim sredinama, gdje skoro svaki grad ima neke ‘svoje’ papuče. Sarajevska papuča je oficijelno i dio narodne nošnje u BiH, jer je riječ o potpuno autohtonom modelu i proizvodu, koji posjeduje i geografsku oznaku kvaliteta”, navodi on.

Kalajdžisalihovići svaki par papuča izrađuju ručno te pri izradi ne koriste hemikalije koje se koriste u većim tvornicama kako bi se koža lakše oblikovala. Dodaje da njegova porodica posjeduje jednu takvu oznaku:

“Naše proizvode radimo na tradicionalan način, to znači da je za proizvodnju potrebno više vremena, ali da je jedan takav završen proizvod napravljen u potpunosti od prirodnih materijala, bez ikakvih (štetnih ili ne) hemijskih sredstava, kako omekšivača kože, tako i učvršćivača i drugih hemikalija.”

U sve modele papuča utkano je bogato kulturno nasljeđe, a proizvodi se rade isključivo ručno i tradicionalnim tehnikama.
“Naši stalni modeli su prvenstveno historijsko i porodično nasljeđe, a pored toga dostupni su i neki moderniji oblici, sve u zavisnosti od mogućnosti izrade i potreba tržišta, te trenutnih trendova”, pripovijeda Muhamed.

Ovaj mladi čovjek, izrađujući sarajevske, ali i druge modele papuča, čuva porodičnu tradiciju prenošenja zanata s koljena na koljeno. Tamo gdje nema muških potomaka da nastave ono što su njihovi preci započeli, zanati se gase, izumiru, jer se mladi ljudi koji ne nasljeđuju zanat iz porodice malo interesuju za stare zanate, te smo Mehmeda pitali o njihovoj budućnosti u BiH.

“Nije pravilo da se zanati prenose s oca na sina. Bilo kojim zanatom se može baviti ko god želi i gdje god želi. No međutim, ne može niko kriviti mlade ljude koji se ne odlučuju na taj korak jer u tome prvenstveno ne vide perspektivu. Zanati se na našem podneblju prenose s oca na sina jer niko neće njima da se bavi, niko u njima ne vidi perspektivu”, priča on.

Brojni su modeli papuča koje se mogu naći u radnji Kalajdžisalihovića, a ova stara sarajevska porodica od prošlosti želi oteti od zaborava i nanule s topucima, opjevane u stihovima Nedžada Salkovića, jednog od najpoznatijih bh. izvođača sevdalinki.

“Drveni dijelovi se tešu od sirove bukovine ručno bradvom i sjekirom, a gornji dio se radi od kravlje kože. Nanule s topucima su dio tradicije i bile su neizostavan dio naših dvorišta i avlija. Danas nemaju neku funkcionalnu vrijednost, ali su dio naše tradicije i to treba pokazati”, ponosan je jedini papudžija u BiH. (Naj portal)

PROČITAJTE I OVO:

Kovač sa Drine: MAJKA MU IZ SELA KOVAČI, ŽENA SE PREZIVA KOVAČ, A NJEGA ZOVU “ŽIGO KOVAČ”

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending