Pitala sam se često zašto nam se sve to dešava, gdje smo pogriješili, zašto smo ukleti i nemoćni da zaustavimo ludilo i zlo koje nam rastura porodicu. Trebalo mi je dugo vremena dok konačno nisam pronašla odgovor i spas. Shvatila sam da nam komšije nisu oprostile uspjeh, slogu i napredak.

Naše patnje sada su prošlost, zahvaljujući Vidovitom Adi, dobrom čovjeku velikog srca, čudesnog uma i ogromne duhovne snage.

Potičem iz ugledne porodice. Udala sam se vrlo mlada za čovjeka kojeg sam voljela i poštovala kao i on mene. U početku smo krenuli ni od čega, ali pored posla u fabrici koja se otvorila nakon rata, radili smo i na pijaci, a kasnije smo otvorili vlastitu prodavnicu. Dobro nam je išlo.

Sve je bilo kao u nekim turskim sapunicama – mi imućni i sretni u dobro uređenoj kući, djeca uspješna, zdrava i lijepa. Sin A. i kćerka D. odgojeni da poštuju roditelje i da sve svoje obaveze izvršavaju na vrijeme, privodili su kraju svoje fakultete.

Ali sudbina uvijek ima kartu iznenađenja. Našu harmoničnu porodičnu sliku razbile su prokleto nesretne, zavidne i nesposobne osobe iz naše najbliže okoline. Da sam znala šta nam spremaju, najradije bih nagovorila muža da sve prodamo i odemo im iz vidokruga zauvijek, time bih svoje najdraže poštedjela silnih patnji – duševnih, fizičkih, finansijskih, socijalnih…

Ali nisam mogla znati niti naslutiti šta se odvija u tuđim glavama, nisam mogla prepoznati licemjerstvo iza riječi hvale koje su mi komšije upućivale, nisam ni slutila da bacaju čini na skrovita mjesta naše kuće – bila sam previše posvećena poslu i odgoju djece – usredsređena na porodicu.

Prvo je muž počeo da nešto zanovijeta, unosio je nervozu za porodičnim ručkom, prigovarao mi je da sam počela kuhati neukusno i da mu je muka od hrane koju spremam, a noću se često budio sam u znoju nakon užasnih snova. Djeca su u početku mislila da će te napetosti i trzavice brzo nestati, ali kada se sve to odužilo na nekoliko mjeseci, oni su počeli da se povlače, otuđuju, postali su odsutni i zatvoreni, fakultetske obaveze su postepeno zapostavljali, a redovne obaveze koje su imali u supermarketu površno i nerozno su izvršavali.

Kao neki čudni mračni virus nervoza i svađe su se sve više uvlačile u duše mojih ukućana. I mene su proganjale mračne slutnje da je sve izmaklo kontroli. Muž je postajao blijeđi, žučniji u raspravama, potpuno netrpeljiv prema djeci, a mene je sve češće izbjegavao, postajao mi je sve više stran, gradio je zid između nas.

Svađe, bijes, udarci, suze, nezadovoljstvo, netrpeljivost – sve je to bio dio paklenog života unutar moje kuće. Kao da su i zidovi bili puni prijetećih glasova, mržnje i plača.

Okolo kalajli – unutra belajli

Noći nisu imale kraja – nesanica, nervoza, bolovi u prsima, nogama, stalne glavobolje, noćne more – to je dio moje svakodnevnice. Novac koji smo imali, ništa nije značio – jer kad nema sloge i mira, kad se svi ponašaju kao rogovi u vreći i kad se sve okrenulo naopako – onda pare gube vrijednost i postaju samo fasada iza koje se krije propast. Da – moglo bi se reći da smo imali sve – a da nismo imali ništa jer je bilo okolo kalajli, a unutra belajli.

Jedno vrijeme sam prikrivala svoje problem, ali nije se moglo, sve sakriti jer je naša porodična brana popucala na svim dijelovima i nevolje su se nezaustavljivo razlivale, porodično korito ostajalo sasušeno i beživotno.

I desilo se čudo jednog jutra iz teškog sna probudila me uporna zvonjava telefona. Čujem glas moje rodice:

“Molim te, dođi kod mene, sanjala sam te, pa da ti ispričam san uz kafu.

Promrmljala sam da me boli glava, ali ona je bila nepokolebljiva u svojoj namjeri da je posjetim.

To jutro bilo je početak svitanja u našim životima. Rodica Dž. stanovala je na Čengić Vili. Iako nerado, ipak sam se spremila, usput sam razmišljala o čemu da joj pričam, šta da slažem, kako da se branim od njenih pitanja i pogleda, ali kada me je srdačno zagrlila pri našem susretu.

Ja sam samo kao bujica počela da plačem i istina je iz mene izvirala u riječima koje su kao duboko zatrpan izvor ipak našle put i šikljale su same, a slike koje sam tim riječima izražavala – rasplakale su i zaprepastile moju rodicu da me je samo držala za ruku, brisala suze maramicom i iskreno potresenim glasom govorila da će sve biti bolje i da se njoj čini da to nisu neka normalna dešavanja da trebam pomoć nekog ko je upućen u duhovna iscjeljenja.

Rekla mi je da je njen komšija R. bio kod nekog Ade iz Doboja i da mu je od te vode i hamajlije potpuno bolje. Rekla mi je da će odmah da ode po tu adresu i zaista brzo se vratila sa papirićem u ruci – nja njemu je pisalo Vidoviti Ado.

Za vrijeme telefonskog razgovora Ado mi je rekao da nisu čista posla, da smo porodino žrtve zlih očiju, te da nam se dugo “radilo o glavama”.

Nekoliko dana kasnije sam se zaputila kod njega. Skromni, susretljivi o plemeniti Ado me saslušao, postavio nekoliko pitanja i saopćio mi da će sve doći na svoje i da ljudska zavist i ljubomora često traže hranu u zlu, ali da kad-tad to zlo stigne njih same jer nevolje nestaju kad dođe čas istine – riječi iz Kur ana, snažne dove koja priziva Božiju milost.

Vidoviti Ado mi je dao učenu vodu, salio mi stravu, a kada sam kod njega došla naredni put – pripremio mi je savršeno urađene zaštitne hamajlije za sve članove moje napaćene porodice. Osjećala sam veliku zahvalnost prema tom izuzetno umnom i hrabrom čovjeku, koji mi je vratio vjeru u normalan i skladan porodični život.

Moj muž je nakon izvjesnog vremena postao onaj isti dobri i strpljivi radini čovjek, sin je prestao pijančiti i vratio se fakultetskim obavezama, a kćerka se vratila kući i potpuno se posvetila našem porodičnom poslu. Vjerujem da je Bog milostiv jer ne da zlu da prevlada nad dobrotom. Uvijek će biti onih koji svoje znanje stavljaju u službu dobra i svjetlosti. – kao što je Vidoviti Ado.

Vidovitog Adu prozvali su kraljem vidovnjaka i iscjelitelja. Bavi se istjerivanjem džina, odnosno zlih duhova iz ljudi, a uz pomoć otvaranja zvijezde gleda čovjekovu prošlost, sadašnjost, budućnost. Kontakt telefon/viber je: 00387/ 61 486 402. (Naj portal/MARKETING)