Koncert Jelene Rozge, ujedno i zatvaranje Zenica SummerFest-a, na svaka dva koraka naša zaštitna služba u pripravnosti, doduše u različitim položajima, dok neki stoje i nadgledaju drugi sjede i ispijaju kahvu. Ovako počinje pismo jedne 27-godišnje dame iz Zenice, koja nije otkrila da li je majka, ali je upustila se u tjeranje principa sa djecom, i njihovim roditeljima.

Naime, u tom trenutku jedino mjesto koje je u čaršiji bilo slobodno za popiti kahvu jeste Vienna i to dio do Kamenog spavaća tik uz zid. Samim time okolnosti su mene i moju prijateljicu natjerale da tu sjednemo. Za stolom pored nas je sjedila jedna porodica/poznanici nisam sigurna, ali su u pitanju stariji ljudi i gospođe i par sa bebom od par mjeseci.

Neposredno nakon što smo sjele meni u glavu stiže lopta, dijete dolazi, uzima loptu tom brzinom da me nije moglo ni čuti da sam mu rekla da bi se možda trebao izvinuti. Nakon nepunih dvadeset minuta ista lopta na istom mjestu, ista grupa dječaka. Uzimam loptu i lijepo mu kažem da će je nazad dobiti kad krenem kući, dok gospođa za stolom do nas dodaje ‘neka roditelji dođu po loptu’.

Nakon nekog vremena dolazi mama od dječaka koji je očito vlasnik lopte, naravno da sam se nadala lijepom pristupu, međutim, ta osoba bez ikakvog izvinjenja, persiranja, kulture, bontona, hladno zahtjeva da se vrati lopta, kada joj ja lijepo kažem svoje namjere. Tada počinje histerisati, urlati, kada su je stariji ljudi obavijestili da su upozoravali te dječake i prije nego smo mi došle ona se malo pribrala i njima izvinila.

Skrenula sam joj pažnju na to da je lopta mene udarila i da bi se možda tako trebala i prema meni ponašati ako očekuje saradnju, ali sam dobila samo kontraefekat i još veće ‘uvrede’. To što je pričala je govorilo samo i isključivo o njoj, uvredama bih mogla nazvati da me je to dotaklo.

No nebitno, ljudi koji su sjedili do nas su otišli, a zatim nam prilazi druga nepoznata žena sa sve osmijehom, naravno da smo obje pomislile da će se bar ona izvinit i na lijep način tražiti loptu. Ta žena ništa nije kazala samo je pokušala da mi otme loptu iz ruke, prepala me naravno ali mi je istovremeno bila i smiješna.

Ispostavilo se da uopće nije ni čudna ni smiješna, a šta je ispala, to odlučite vi. Kad je vidjela da sam izmakla loptu počela je prijetiti da će mi doći njen muž na što sam kazala neka dođe ko hoće s takvim pristupom neće ništa postići. Ona je uzela moj telefon sa stola i kao sad smo kvit, tu je moja prijateljica pozvala policiju.

Iz stanice su je prvo pitali da li je uopće punoljetna, jer očito maloljetnici mogu da traže pomoć koliko hoće, nebitni su, kada je prijateljica kazala da smo punoljetne oni su nas uputili na patrole po gradu.

U tim trenucima žena me je udarila po ruci kako bi izbila loptu i uzela istu. Meni je naravno više dosadilo, ostavila je telefon na sto, onda sam se ja zainatila i učinila isto da vratim i loptu jer je prešla sve granice.

U tome dođe i mama s početka priče i poče nam bacati torbe, prijateljica je uzela svoju torbu i dok je otišla da plati kako bismo mogle napustiti kafić i otići do policijskih službenika, te dvije mame pred svojom djecom su mene opkolile i počele mi nasilnički otimati loptu. Ljudi koji su sjedili u okruženju, su nastavili mirno da sjede čak i onda kada sam ja glasno počela vikati da me puste, hvala im, prepoznat će se!

Već kada uviđam da nemaju namjeru da stanu i da mi niko iz okruženja neće pomoći sama ih gurnem izmaknem se i odem do policijskih službenika koji su bili ispred ekrana. Lijepo smo objasnile problem, uputili su nas na Kameni spavač, da odatle nazovemo stanicu i zamolimo ih da na isto mjesto pošalju policajce koji su u plavim uniformama, oni su bili u crnim.

Čim smo se vratile na pomenuto mjesto, dočekala nas je ta mama i ne želeći da nas sasluša odvela nas do patrole koja je zadužena za kafe u Vienni. Kad smo im prišle, očigledno je bilo da je dotična već svoju ‘nevinu’ stranu priče ispričala i ušutkala me svojom nepristojnošću i urlanjem kada sam pokušala i njima i njoj objasniti gdje su nas njihove kolege uputile.

U toj ekipi se isticao jedan ‘najstariji’ policajac, koji je već i prije nego smo išta kazale vidno odabrao stranu i zahtijevao mi da djetetu vratim loptu. Naravno da sam pokušala objasniti da nije stvar u lopti nego u njihovom pristupu, uvredama i bezobrazluku ali svaki moj pokušaj je bio bezuspješan.

Uvidjevši da taj čovjek, koji je valjda trebalo da je neutralan i da sasluša obje strane, već odabrao stranu koju će braniti kao da je advokat, odustala sam i krenula svojim putem, ali je jedna od njih dvije dodala da mene samo treba dobro ‘išamarat’ na šta zaista nisam mogla više ostati ravnodušna.

Vratila sam se i stala ispred nje da obavi to što misli da je najbolje za mene. Oni i dalje hladno sjede, a ona jadna se prepala kao da ću ja njoj to uraditi. Tu je ‘najstariji’ policajac naravno izgubio strpljenje jer mu remetimo mir, drsko mi oteo loptu iz ruke i lijepo je uručio djetetu koje je sve to gledalo.

Niti ovi policajci koji ne znaju šta da rade u ovakvim slučajevima, niti ovi koji nijemo sjede i ispijaju kahvu dok žena urla na mene, čak niti te dvije žene svojim pristupima me nisu dotakle koliko taj njegov čin.

Ja, ne poznajem ni dijete ni majku, pokušala sam da pokažem djetetu da postoje granice jer je to isto dijete ugrozilo moju sigurnost i mir, zatim dobijem uvrede i povrede od majke, majčine sjene/prijateljice šta god ono čudno biće bilo, pokušam mamu dozvati jer takvim stavom ne može ispravno odgojiti dijete, dolazi policajac koji, mene kao takvu, predstavlja kao nasilnika jer sam tobože zaplijenila djetetovu loptu, i to isto dijete miluje i daje mu loptu.

Ja sam mali milion puta tim ženama ponovila da ću ostaviti loptu kada krenem kući jer želim u miru da sjedim, a naravi sam da bih SIGURNO njima vratila da su na lijep način prišle. Ali ja čika policajcima nisam mogla objasniti da me nazivala pogrdnim imenima, da me u startu pokušala poniziti na šta sam ja samo ostala dosljedna svoje odluke, da su fizički prvo jedna pa obje istovremeno nasrnule na mene, ali eto ne budite ja!

Pustite djecu da se igraju pa makar im i vaša glava bila futbalski teren, jer ne znate s kakvim ćete se roditeljima susresti. Ja sam i djeci i mamama kazala da su pored njih dvije takve djeca super, na šta me jedan od dječaka upitao:

‘Je li to govoriš mojoj mami da je glupa?’

Tu već vidim da u djetetu ima potencijala ali da je pogrešno usmjeren, što se kroz par godina može obiti o glavu istoj toj mami a i onakvim službenicima. Jedan od policajaca mi je kazao ‘Ali lopta, dat ću ti ja loptu pa me četiri dana udaraj s njom u glavu’, kao da je zaista problem napravila jadna lopta.

Znam da sam se mogla premjestiti negdje drugo iako je sve već krcato, jer ta lopta očito baš tu stalno pada, znam da sam mogla ne uzeti je uopće, znam da sam mogla ako je i uzmem odmah vratiti djetetu i zamoliti ga da me još koji put pogodi, znam da sam mogla mami koja me je izvrijeđala vratiti loptu, znam da sam mogla pustiti drugoj čudnoj ženi da mi na silu otme bez da se predstavi i da išta kaže, znam da sam mogla pustiti da mi je obje otmu kada su me opkolile, znam JA SAM KRIVA dok čika policajac isto misli i brani one koje pred njim iznose laži, urlaju i govore kako bi mene, koja sam toj istoj ženi ponudila da sjedne s nama kako bi pazila na dijete, trebalo samo ‘išamarat’.

Gospodo policajci, hitno i obavezno bi vam trebala obuka na polju psihologije ljudi, bar ovih koji lažu, takvi zaista ne mogu sakriti artikulacije koje vas obavještavaju o tome da govore neistinu. I u mom slučaju je bilo očito ko govori istinu a ko neistinu, i u mom slučaju vam nisu trebale ni riječi jer je vrlo moguće u okruženju prisutan video nadzor, ali vi ste izabrali gurnuti problem pod tepih! A razlog je meni veoma očigledan.

Da, pri povratku sam srela mamu koja je napravila dramu, uputila sam joj išaret ‘lajka’ jer je eto pobjedila, uspjela je da me podigne sa stolice iako sam planirala duže uživati u svom miru i ‘pridobila’ je policiju, tobože vraćena joj je lopta na tu jaku silu, gdje mi je kazala ‘na dušu ti bilo’. Na dušu mu bilo što si bila bezobrazna i ostavila mi traumu od histeričnih roditelja čija djeca mogu da rade šta hoće, od ljudi koji mirno gledaju kako ti i tvoja sjena fizički nasrćete na mene i od policijskih PRAVEDNIH službenika, može!

Podatke pomenutoh osoba bih iznijela u javnost da sam osoba od konflikta, nisam, s moje strane nije počelo neće se ni nastaviti, ali želim da javnost zna da se može obratiti policiji samo ako tu ima nekog svog, i čuvajte se, koliko lopti i djece, duplo više roditelja, iz kuće nosimo sve što imamo!

Unaprijed se zahvaljujem svakome ko pročita i izvinjavam se na previše detalja. Znam da će biti osuda, ali vjerujte mi da ni jedna osuda ne bi bila da sam vam sve detalje napisala. – stoji u pismu 27-godipšnjakinje iz Zenice. (Naj portal)